BEOGRAD, Srbija još uvijek nije u stanju da dostigne nivo realnog BDP-a iz 1989. godine. Socijalistički sistem u kome niko nije mogao tako malo da te plati koliko si ti malo mogao da radiš, bio je efikasniji od ovog tranzicionog. Državna i društvena svojina i apsolutno nefleksibilno tržište rada u kome je radio-ne radio, svirao radio, stvarali su realne vrijednosti tempom o kome privatizovana Srbija može samo da sanja. Kako i zašto?
Malo je vjerovatno da ćemo ikada dobiti ozbiljnu i nepristrasnu studiju koja će odgovoriti na ova pitanja. Politička struktura je nezainteresovana, domaćih sponzora nema, dok strani sponzori nemaju razloga da finansiraju ovakvu vrstu analiza. Tačnije, mnogo je zainteresovanih da se ova vrsta analize nikada ne uradi.
Vratimo se ključnom pitanju – kako je moguće da je utopistički socijalistički sistem, sa svim dobro poznatim i nespornim manama, bio efikasniji od racionalnog kapitalističkog sistema koji je danas na sceni.
Iako ne jedini, vjerovatno se najvažniji ekonomski razlog ovog prividnog paradoksa krije u monetarnoj sferi, preciznije, u strukturi i funkcionisanju kreditnog sistema. Najvažnija skrivena prednost socijalističkog razvojnog modela bila je vezana upravo za način na koji je funkcionisao bankarski sistem.
Kako je kreditni sistem funkcionisao nekada
Banke, sve od reda u državnom vlasništvu, usmjeravale su kredite industriji, poljoprivredi, i marginalno, stanovništvu. Kada je novac išao građanima, to je bilo u obliku potrošačkih kredita za kupovinu domaćih proizvoda ili, u malom obimu, za kreditiranje kupovine stanova u izgradnji. Gotovinskih kredita nije bilo, niti je bilo kredita za kupovinu gotovih stanova od građana.
Suština sistema je bila u tome da se na svaki način podstiču privreda i zapošljavanje, dakle da se kreditira stvaranje novih vrijednosti i podstiče rast BDP-a. Konceptualno se malo toga može zamjeriti finansijskom sistemu. Jugoslavija je radila sve ono što su radile i ostale države koje su se brzo razvijale – novac je usmjeravan privredi i to prije svega za investicije.
Kao i kod velikog broja drugih država u fazi ubrzanog razvoja, ovakav sistem je dovodio do periodičnih inflatornih udara i posljedično do zamrzavanja cijena i plata, do monetarnih reformi uz periode finansijske nestabilnosti. I uprkos svemu tome, sistem je funkcionisao, ljudi su radili, vrijednosti su stvarane.
Krediti preduzećima nisu davani ne bazi hipoteka već na bazi planova razvoja, ili kako se to danas zove, na bazi biznis planova i očekivanih priliva novca. Banke su i deklarativno i faktički bile servis privrede.
Bilo je promašenih i bilo je „pogođenih“ investicija. Kao i u kapitalističkom sistemu, promašaji su nezaobilazan i nužan dio ekonomskog razvoja. Nevolja sa socijalističkim sistemom je bila u tome što se promašaji nisu priznavali, i neuspješna preduzeća nisu puštana niz vodu. Osamdesetih je taj proces eskaliralo i bankarski sistem je više bio posvećen reanimaciji socijalističkih zombija, no potrebama zdravog dijela privrede. Paradoksalno, bilo je lakše dobiti kredit kao veliko propalo preduzeće, nego kao veliko i uspješno. Zdrava privreda je tako bila zapostavljana i prepuštena sebi, dok su ogromna davanja privrede za nerazvijena područja (BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo) takođe uzimala svoj danak.
Osamdesetih je sistem pucao po svim šavovima i više nije bilo dovoljno volje da se ekonomska politika koriguje. Reforme vlade Ante Markovića (riječ je o njihovom zdravom dijelu) su zakasnile, dok je u monetarnom segmentu ta reforma bila ubitačna. Restriktivnom monetarnom politikom, fiksiranjem i odbranom nerealnog kursa dinara došlo je do strahovitog skoka ionako visokih realnih kamata i to je bio posljednji udar na privredu koja se gušila. Još gore, sve se to događalo u trenutku kada se politički sistem raspadao, a sa njim i Jugoslavija.
Kako kreditni sistem funkcioniše danas
Uništenjem najvećeg dijela domaćeg bankarskog sistema početkom prošle decenije i dolaskom stranih banaka na domaće tržište, logika i pravila kreditiranja su drastično promijenjeni.
Potrebe privrede i razvoja su sada irelevantne i kreditna politika je isključivo u funkciji profita banaka. U tom kontekstu je sasvim svejedno da li će novac otići za investicije, ili će u ekstremu, kroz gotovinske kredite završiti kod prodavaca droge ili u kladionici. Savršeno je svejedno da li će novac otići za kupovinu mašina i opreme, ili za uvoz polovnog automobila iz zapadne Evrope. Svejedno je da li se kreditira potrošnja domaćih ili stranih roba i usluga, da li se kreditira uvoz ili izvoz. Nebitno je da li će preveliko kreditiranje kupovine stanova dovesti prvo do ogromnog rasta cijena nekretnina, a potom do sloma tržišta nekretnina. Sve je do te mjere nebitno, da je država samo nemi i pasivni posmatrač finansijskog samoubistva velikog broja građana i preduzeća.
Iz ugla banke, kreditiranje kupovine stanova je odličan posao. Ne samo da je riječ o sigurnosti koju daje hipoteka, već je riječ o dužniku koji će ići i go i bos i gladan, samo da ne izgubi stan. Otuda i toliko kredita za kupovinu stanova.
I kod privrede je situacija slična – i ovdje je najvažnija sigurnost koju obezbjeđuje hipoteka. Preduzeća koja imaju veliki razvojni potencijal ali mali hipotekarni, biće uvijek hendikepirana u odnosu na preduzeće koje ima hipotekarni potencijal, bez obzira na racionalnost investicija. Preduzeće koje ulaže u gradnju stanova npr., uvijek je bolji i manje rizičan klijent od industrijskog preduzeća. (Za ovu analizu je nebitan običaj nekih banaka da precijenjuju vrijednost hipoteka kako bi lakše odobrili kredite privilegovanim klijentima.)
Kod gotovinskih kredita logika je nešto drugačija.- ogroman broj malih dužnika daje veliku disperziju rizika, a kamate koje se naplaćuju su enormne. Ako se banci posreći, građani se iz ovakvih kredita nikada neće izvući i banka će moći dužnika da cijedi godinama, reprogramirajući kredit i naplaćujući ogromnu kamatu. Kroz sistem refinansiranja kredita prenošenjem kredita sa banke na banku, banke će razmjenjivati klijente i tako ih držati u vrtlogu duga.
Dok su se u socijalizmu građani oslanjali na platu, danas se, poput građana kapitalističkih država, sve više oslanjaju na kredit. Posljedica ovakvog kreditnog sistema je da su krediti građanima sa 2 procenta učešća u ukupnim kreditima 2001. godine skočili na 37 procenata u 2008. godini. Istovremeno, u istom periodu, krediti privredi su sa 85 procenata učešća pali na 58 procenata. Danas je učešće privrede u ukupnim kreditima oko 46 procenata, dok građani učestvuju sa 30 procenata.
Logika koju sam naveo nije specifično srpska, niti je specifično tranziciona. Ona danas važi svuda gdje postoji slobodno, kapitalističko bankarstvo. ( U Britaniji npr. manje od 10% ukupnih bankarskih kredita se odobrava produktivnom dijelu privrede, dok je lavovski dio vezan za tržište nekretnina.)
Iako su posljedice ovakve kreditne politike veoma loše i za razvijene zemlje, posljedice po tranzicione države su još mnogo gore. Prvo, za tranzicione ekonomije banke su gotovo jedini izvor kreditiranja jer tržište kapitala efektivno ne postoji. Drugo, tranziciona preduzeća su najčešće novi entiteti koji se tek razvijaju i za koje je investicioni kapital pitanje opstanka.
Ovakav kreditni sistem, da li namjerno ili slučajno, favorizuje ino kompanije koje žele da preuzmu tržišta tranzicionih država i koje nemaju finansijska ograničenja sa kojima se susreću domaća preduzeća. Prije ili kasnije, vjerovatnije prije, sve što vrijedi prelazi ili će preći u strane ruke. Domaća preduzeća, sa malim izuzecima, ne mogu izdržati trku jer ih kreditni sistem ubija. Ako se i preživi, to je preživljavanje na niskom, stagnantnom nivou. (Naravno, domaća preduzeća ne ubija samo kreditni sistem, ali se ovaj tekst bavi samo kreditnim sistemom.)
Ako je defekt o kome pišem tako veliki, tako jasan i tako poguban po tranzicione ekonomije, kako je moguće da se o tome ne govori, ne piše i ne debatuje.
Prvi razlog je vezan za vladajući doktrinu po kojoj tržište uvijek racionalno funkcioniše. Racionalne banke daju kredite racionalnim privatnim dužnicima, i ta vrsta racionalisti mora dovesti do racionalnog ekonomskog ishoda – do zdravog privrednog rasta. Važno je samo da se država ne miješa, da ne interveniše, da ne usmjerava i da ne ometa racionalne aktere – banke i privatni sektor.
Drugi razlog je trivijalniji. Eventualna kritika kreditnog sistema dovodi do konflikta sa moćnim finansijskim sektorom i sa moćnim inostranim ekonomskim institucijama. Potencijalni kritičari sistema tako mogu ugroziti šansu za dobijanje državne sinekure, donacije za NVO, stipendije, poziva za studijsko putovanje, kongres i sl..
Treći razlog je možda i najdepresivniji. Prevelik broj uticajnih ekonomista ne razumije kako finansijski sistem funkcioniše, i oni nikada nisu otišli dalje od zapadnih udžbenika koje su u mladosti čitali, ili ih čitaju i danas. Za njih stvarnost van udžbenika ne postoji.
Da zaključim – kada je o ekonomskom razvoju riječ, nije svejedno kuda će banke usmjeravati novac, kome će odobravati kredite i šta će kreditirati. Prepuštanje kreditne politike samo bankarskom sektoru dovodi do katastrofalnih posljedica po ekonomiju, bez obzira da li je riječ o razvijenim državama ili o državama u razvoju. Bez intervencije države, bez nekog od oblika finansijske represije, regulisanja i usmjeravanja kreditne aktivnosti banaka, tranzicione ekonomije su bez ikakve razvojne šanse.
Autor: Nebojša Katić