Piše: Darko Momić
„Najoštrije osuđujem napad na novinara BNTV Vladimira Kovačevića i od nadležnih policijskih struktura zahtijevam da se ovaj slučaj do kraja i hitno rasvijetli. Napad na novinara je napad na slobodu govora i takvo ponašanje u Republici Srpskoj neće biti tolerisano“, istakao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Ovu izjavu predsjednik Srpske dao je 27. avgusta 2018. godine, samo dan nakon brutalnog napada i pokušaja ubistva Vladimira Kovačevića.
„Intenzivnom istragom došli smo do načina izvršenja i uhapšen je jedan izvršilac. Sada je na tužilaštvu i sudu da odradi svoj dio posla. Bile su raznorazne informacije i manipulacije, ali ovo nema nikakve veze sa bilo kim sa vlasti“, rekao je ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač.
Tadašnji prvi policajac Srpske ovu izjavu je dao 8. septembra 2018. godine, na dan kada je uhapšen Marko Čolić, jedan od napadača na Vladimira Kovačevića.
Od tih izjava prošlo je pet godina, održani su dva puta opšti i jednom lokalni izbori. Dodikov i Lukačev SNSD iz svih tih izbora izlazili su kao pobjednici, (ne) računajući Banjaluku u kojoj je Kovačević pretučen, a gdje je 2020. godine u trci za gradonačelnika pobijedio tada opozicioni Draško Stanivuković.
Za to vrijeme pokušaj ubistva Vladimira Kovačevića rasvijetljen je do pola, jer se imena nalogodavaca brutalnog napada ne znaju.
Kada bi Dodika sada upitali da prokomentariše tu svoju izjavu i cijeli taj slučaj, nema sumnje da bi rekao da ga je policija poslušala i hitno rasvijetlila slučaj, da su napadači uhapšeni i osuđeni i da je taj slučaj za njega završen.
Armija njegovih birača aplaudirala bi na takvu izjavu, kao što bi aplaudirala i da Dodik sutra pozove na jačanje BiH, a svako dalje zapitkivanje za nalogodavce napada na Vladimira Kovačevića dočekivali bi horskim urlanjem i zvižducima i vjerovatno bi ih ocijenili kao napad na Republiku Srpsku.
Nema sumnje da bi Dodik vrlo vješto zaboravio drugi dio svoje tadašnje izjave u kojem kaže „napad na novinara je napad na slobodu govora i takvo ponašanje u Republici Srpskoj neće biti tolerisano“.
Zašto? Zato što je za proteklih pet godina u Republici Srpskoj sve rađeno suprotno od toga. Napad na novinare, verbalni napad, Dodik je postavio kao standard, pa su gotovo rijetkost postale konferencije za novinare na kojima se on ne ostrvi na nekog iz „izdajničkih“ i „plaćeničkih“ medija, odnosno onih koji svoj posao ne rade po njegovoj volji, pa im zbog toga daje najružnije epitete i lijepi najpogrdnije etikete.
A kada je rekao da „takvo ponašanje u Republici Srpskoj neće biti tolerisano“ onda je stvar još gora, jer umjesto da se ne tolerišu napadi na njih i pooštre kazne za napad na novinare, urađeno je sasvim suprotno. Vlast je uprkos oštrom protivljenju novinarske zajednice usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim je kriminalizovala klevetu.
I to nije ono najgore. Za proteklih pet godina kreirana je takva klima u društvu da je napad na novinare prihvatljiv, stvorena je otrovna atmosfera u kojoj svako ko ne misli kao vlast, a pogotovo ako kritikuje njene poteze, zaslužuje malo po dupetu, da ne kažem metalnim palicama po glavi.
U tako stvorenoj klimi kriminalizacija klevete na kraju je došla kao društveno prihvatljiv i čak poželjan potez. Drugim riječima, kada bi se danas dogodio napad kao na Vladimira Kovačevića, vjerovatno ne bi bili otkriveni ni puki izvršioci, a kamoli nalogodavci.
Nažalost, poraznije od svega toga je ponašanje i ćutanje onih pripadnika novinarske zajednice čiji urednici se nisu udostojili da danas puste vijest sa Vladimirovog obraćanja kolegama i pres konferencije sa koje je upro prstom u Okružno javno tužilaštvo u Banjaluci zato što za pet godina nisu pokazali ni najmanju želju da otkriju nalogodavce napada na njega.
Riječ je o RTRS-u i ATV-u na čiju vječnu sramotu ide činjenica da su prije pet godina dok se Vladimir u bolnici, gdje ga je posjetio i Dodik, oporavljao od brutalnog napada, prenijeli vijest da je „napadnuti novinar pripremao puzajući državni udar i od USAID dobio 80.000 dolara“.
Oni koji su napisali i prenijeli tu sramnu laž sigurno nisu čuli za misao Edvarda Snoudena da „ne moraš da se slažeš sa svojim političarima da bi bio patriota“.