BEOGRAD, Zar je ovo moguće? J. J. (46) u šokantnoj ispovijesti opisuje kako iz kioska ne smije da izađe čak ni da bi otišla do toaleta, pa deset sati provede u pet kvadrata, gdje radi, jede i obavlja malu nuždu u kantu.
„Divlji” srpski kapitalizam raznio je poput tajfuna radnike, a gazde osilio da svoju tiraniju demonstriraju kršenjem najosnovnijih prava zaposlenih, a takvo ponašanje je najizraženije u privatnim firmama, posebno onim sa manjim brojem zaposlenih.
Gazde se ne libe da zaposlene maltretiraju na sve raspoložive načine, a koliko je takva praksa uzela maha najbolje svjedoči nekoliko stotina poruka, mejlova i poziva koji su juče zatrpali redakciju poslije poziva da prijavite slučaj sa svog radnog mjesta.
Radi se u nehumanim uslovima, bez prava na pauzu, poslodavci izmišljaju kazne, „krajcuju” plate, ne dozvoljavaju odmore i sumnjaju u sva bolovanja. Privatne firme najčešće nemaju sindikate, jer je takva inicijativa u startu sankcionisana.
10 najčešćih načina kako se šikaniraju radnici
1. Primoravanje na neplaćeni rad
2. Smanjivanje plate zbog izmišljenih prekršaja
3. Blanko otkaz
4. Maltretiranje trudnica na razne načine
5. Ukidanje ili skraćivanje pauze
6. Otpuštanje kroz fiktivnu sistematizaciju
7. Neprestane pretnje otkazom, izdiranje, vrijeđanje
8. Raspoređivanje na niža radna mjesta
9. Katastrofalni uslovi rada – vrućina, prostorije bez toaleta…
10. Ukidanje odmora, sumnja u svako bolovanje
Progone trudnice
Poslodavci svoju strogoću najviše „treniraju” na ženama, pa čim saznaju da su im radnice trudne aktiviraju jedan od najnovijih „izuma” – blanko otkaz.
Zaposlenima se potura, prilikom sklapanja ugovora o radu, da potpišu i otkaze bez upisanog datuma, koje aktiviraju najviše u slučaju trudnoće, bolesti ili ako radnika jednostavno žele da otpuste. U posljednje vrijeme ovoj zloupotrebi pribjegava sve više poslodavaca, a najčešće su to vlasnici malih firmi, trgovina, piljara, kafića… U Uniji poslodavaca Srbije, međutim, nedavno su upozorili da je blanko otkaz procvjetao i u velikim sistemima.
Presu se juče između ostalih javila i 46-godišnja J. J., radnica u jednoj beogradskoj trafici (ime poznato redakciji), čija nas je priča zapanjila…
– Već nekoliko godina radim u trafici. Plata je 16.000 dinara. Na posao moram da dođem sat ranije, a kada radim po podne da ostanem sat duže. Psihički pritisak je strahovit, po deset sati provodim u tih pet kvadrata. Posebna priča je što nam je strogo zabranjeno da trafiku zatvorimo i na minut, tako da je nemoguće da odemo do toaleta, kog, uzgred rečeno, i nema u blizini. I onda, obavljamo nuždu u kantu ili iza trafike i molimo boga da neko ne naiđe. Kakva je to bruka. Pitaju nas ljudi šta to smrdi oko trafike, mi ćutimo, sramota nas je – postiđeno govori J. J.
Kaže da je čudo što se neka od žena još nije zarazila. Jer u trafici i jedu, a da bi oprale ruke donose po flašicu vode od kuće. Smedia