BEOGRAD, Koga zmija ujede i guštera se plaši. Gušter nije sigurno, ali se još ne zna ni kolika je zmija, a Srbija već danima raspravlja o novoj krizi. Ovog puta dužničkoj, koja istovremeno trese Ameriku i ozbiljno drma Italiju i Španiju. Prosječan građanin o njoj i njenim eventualnim posljedicama zapravo ne smije ni da razmišlja, jer se još nije oporavio ni od prvog talasa. Onog, koji je izazvao finansijski sektor, a u Srbiji je „podavio“ radnike.
Kako da preživi novu krizu kad ni sa dosadašnjom ne može još dugo da se nosi. Ova prva bez posla je, kako je procijenio Međunarodni monetarni fond, ostavila najmanje 400.000 ljudi. Što formalno, što neformalno zaposlenih. Ukoliko se otpuštanja nastave, malo je porodica u kojima bar neko, tokom ovih nekoliko godina, nije ili neće ostati bez plate.
Nezaposlenost: Otkazi su prva i najočiglednija posljedica prelivanja krize u Srbiju. Sindikati već procjenjuju da će jesen bez posla ostaviti 40.000 ljudi. I to bez uticaja međunarodnog tržišta. Riječ je o firmama koje su pred stečajem. Ukoliko kriza udari iz sve snage, ekonomisti procjenjuju da će broj otkaza dostići 100.000.
– Ako bi se kriza potpuno prelila u Srbiju, bez ikakvih zaštitnih mjera, drastično bi pogodila firme koje proizvode razmjenjiva dobra – smatra ekonomista Dragovan Milićević. – Stradao bi veliki broj malih preduzeća, a ona čine čak oko 97 odsto ukupnog broja firmi. Svi bi oni pretrpjeli pad tražnje, a poslodavci reaguju smanjivanjem broja zaposlenih i plata. To smo vidjeli i tokom prve krize. Samo su tada reagovali usporeno, pa je 2008. godina prošla bez većih otpuštanja, ali je zato samo u 2009. bez posla ostalo 240.000 ljudi.
Plate: Smanjivanje plata bi bio samo nastavak negativnog trenda. U vrijeme pred prvu krizu, juna 2008. godine, prosječna plata u Srbiji iznosila je 32.000 dinara, što je tada bilo 400 evra. Godinu dana kasnije spala je na 330 evra, a juna prošle godine na 328 evra. Podaci za ovogodišnji jun pokazuju skok na 375 evra. Istina je da je u ovaj prosjek ušla nadoknada prosvjetarima za odrađeni štrajk, a da je iz evidencije „ispao“ određeni broj preduzetnika, u kojima su plate niže zbog godišnjih odmora.
– Naravno, moramo prvo da vidimo koji će scenario krize biti da bismo predvidjeli i posljedice – kaže Milićević. – Italija i Španija za sobom mogu da povuku i druge evropske zemlje. To bi moglo da oslabi evro. Nije realno očekivati da će dinar da ojača u odnosu na evro. Ako bi evro oslabio to bi na našu privredu imalo nesagledive posljedice, jer je ona potpuno evroizovana. Moguće je da se ljudima smanje štedni ulozi. Ako uz to dođe inflacija, vrijednost će biti još manja.
Krediti: Druga mogućnost, koja je početkom nedjelje već pokazala svoje lice, jeste da dinar još oslabi u odnosu na evro. E, to građanima, posebno onim zaduženima, donosi veće glavobolje.
– Dinar bi mogao da slabi, a to znači da će porasti rate kredita – rekao je ekonomista Ivan Nikolić. – To znači da će porasti procenat nenaplativih kredita. Zbog panike moguće je da ljudi povuku štednju. Ako padne tražnja na našim izvoznim tržištima, to znači da će pasti i njihova proizvodnja.
Nikolić je i umjereni optimista kada je riječ o prelivanju krize. Vjeruje da bi Srbiju kriza mogla da pogodi nešto manje nego zemlje u okruženju. Kaže da smo od prethodnih „udara“ imali prilagođavanje privrede, dok su mnoge države postigle oporavak, ali su koristile iste metode koje su i dovele do krize. Milićević ne vidi nikakvu mogućnost da se svjetska krize izbjegne.
– Nemoguće je da se kriza ne desi, jer je to kao kada jedno domaćinstvo hoće lijepo da živi, a nema prihode. Zapadne ekonomije su definitivno prezadužene – kaže Milićević. – Ako je neka zemlja zadužena više od 100 odsto bruto domaćeg proizvoda, to jeste bankrot, iako se tako ne zove. Pojedine evropske države samo na servisiranje kamata daju 12 do 13 odsto svog bruto domaćeg proizvoda. Moguće je da će te dugove prolongirati, ali je pitanje dokle. Jer, kada pogledate, u zapadnim zemljama, izuzev Britanije, nije došlo do realnog rasta zarada posljednjih 11-12 godina. Nema realnog rasta. Sve se finansiralo iz pozajmica i to mora odnekud da se vrati.
Dugovi: Pad vrijednosti akcija na ovdašnjoj berzi za gotovo osam odsto zbog loših vijesti pristiglih sa drugog kraja svijeta, iz države koja baš i nije među strateškim ekonomskim partnerima Srbije, bila je zapravo znak šta sve može da nam se dogodi ukoliko se globalni ekonomski problemi što prije ne saniraju.
Za razliku od prvog udara globalne krize od prije tri godine, ovoga puta državne institucije nisu sklone da narod umiruju. Kako kažu, naše je da uradimo šta možemo, pa da talas problema iz svijeta, koji će neminovno stići, bude što manje razoran. Recept koji treba da primjenimo nije nov. Kontrolisano zaduživanje države, veća štednja, podsticaj onima koji izvoze, prije svega hranu.
Ali, u zemlji koja je za godinu dana izgubila oko 90.000 radnih mjesta, u kojoj su samo dugovi države prema firmama preko milijardu evra i gdje je likvidna firma pravi raritet – taj plan je teško sprovodiv. Jer, za razliku od bogatijih država, naša nema sredstava ni da vrati svoje dugove firmama, a potrebni su joj fondovi kojima će, ako želi da se ugleda na svijet, upumpati novac u privredu.
Ne treba zaboraviti ni da sve države koje danas imaju probleme sa svojim budžetima imaju izrazito dobro razvijenu saobraćajnu i ostalu infrastrukturu, dok Srbija svoj prvi, pravi autoput dobija tek 2013. godine.
Generalno, stanje u našoj ekonomiji je takvo da, i pored značajno manjeg spoljnog duga i deficita budžeta, Srbija ne bi mogla da preživi krizu koju danas osjećaju brojne zemlje regiona, Evrope i SAD. Jer, jedino u Srbiji samo 30 odsto ukupnog bruto društvenog proizvoda pravi privatni sektor. Ostatak BDP stvara – država. Zato je u Srbiji toliko i važno šta ona radi. Skoro svaki treći stanovnik direktno zavisi od isplata iz državne kase. Iz nje se obezbjeđuju primanja za više od 1,6 miliona penzionera, oko 250.000 korisnika raznih vidova socijalne pomoći i 500.000 plata za one koji rade u javnim institucijama. Samo za plate u javnom sektoru i dotacije penzija iz republičkog budžeta ode 70 odsto ukupnih prihoda države.
Ulagači: Rješenje je, smatraju vlasti, novi aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom. On će nam, kažu, ojačati kredibilitet makroekonomske politike i privući strane ulagače.
Da oni baš i neće birati Srbiju, govori, recimo, podatak da je Indija u ovoj godini povećala vrijednost stranih ulaganja za čak 300 odsto, dok mi treba da budemo zadovoljni ukoliko godinu završimo uz direktne strane investicije vrijedne do 2,5 milijarde dolara, što bi značilo da ih bude – bar kao u 2010. godini. I nije samo Indija naš konkurent. Ima još puno zemalja sa većim tržištem i značajno jeftinijom radnom snagom od one koju ulagači mogu da dobiju u Srbiji.
Prvi talas krize preliće se u Srbiju za oko šest mjeseci, nekako baš u vrijeme kada kreće ovdašnja predizborna kampanja na svim nivoima. Koliko ćemo je osjetiti zavisi, prije svega, od onoga što se, u narednom periodu, bude dešavalo u svijetu.
Nije to oporavak
Izvještaji sa svjetskih berzi iz dana u dan se mijenjaju. Jednog dana indeksi su u „crvenom“, drugog u „zelenom“. Vrijednosti akcija padaju i rastu u zavisnosti od najava banaka. To, međutim, ne znači izbjegavanje krize.
– To je kratkoročan oporavak berze – objašnjava Dragovan Milićević.
– One reaguju na prvu loptu, jer njih najviše čini špekulativni kapital. Rasplet zavisi prije svega od odluke velikih investitora. Da li će se povući ili će ulagati.
I zaduženost raste
Građani Srbije godinama unazad važe za najmanje zadužene u okruženju. U maju je svaki stanovnik u prosjeku bio zadužen 780 evra, od čega 700 evra za kredite, 26 evra za kreditne kartice, a za lizing ugovore 50 evra. To je bio neznatni rast u odnosu na decembar prošle godine, kada je prosjek bio 750 evra. Posljednji podaci iz juna pokazuju da je dug građana porastao za 3,6 odsto. To znači da je svaki građanin premašio „kredit“ od oko 800 evra.
Kako se drugi bore sa krizom
Amerika: Zemlja koja je svoju sklonost ka virtuelnom sticanju profita, kroz najklasičniji domino efekat, prelila na čitav svijet, očito će ući u novi krug borbe za bolji život. Američki predsjednik je, u susret rješavanju problema, uradio ono što su, mnogo puta prije, radili njegovi prethodnici. Zakonom je dozvoljeno da se nacionalni dužnički limit za narednih godinu dana uveća sa dosadašnjih 12,5 hiljada milijardi za još nekoliko hiljada milijardi dolara.
Istovremeno, planiraju se za Ameriku nevjerovatne mjere štednje. Čak 2.700 milijardi dolara obezbjedilo bi se uštedama državnih i socijalnih troškova, uključujući tu i povećanje poreskih stopa za najimućnije Amerikance. Narednih deset godina smanjiće se, bar prema programu, troškovi države za oko tri biliona dolara.
S druge strane, vjerovatno u susret izborima koji će se održati novembra 2012. godine, u Americi se sve više govori o mogućnosti uvođenja socijalnih penzija, odnosno obezbjeđivanja primanja najstarijih državljana SAD bez obzira na stanje penzionih fondova. Oni su u prethodnom udaru krize poprilično propali, pa su mnogi Amerikanci, koji su decenijama štedjeli ulažući u privatne penzione fondove, i bukvalno ostali bez bilo kakvog izvora prihoda.
Ono što američke izglede za dobar razvoj događaja povećava jeste činjenica da ova zemlja, ipak, što danas mnogi zaboravljaju, ima najsnažniju ekonomiju na svijetu. Prema najnovijim podacima američkog Ministarstva finansija, kompanija „Epl“, recimo, trenutno ima više novca nego vlasti SAD. Američka vlada raspolaže sa 73,7 milijardi dolara u gotovini, dok su rezerve informatičkog giganta dostigle 76,4 milijarde dolara.
Kina: Kao jedan od pretendenata na poziciju broj jedan svjetske ekonomije lagano osjeća probleme svog najvećeg konkurenta – Amerike. Djelimično zato što je vlasnik najvećeg broja državnih obveznica SAD, ali i zato što je upravo američko tržište jedno od ključnih za plasman ogromne kineske proizvodnje. Kina se ovih mjeseci suočava sa visokom inflacijom koja je „pojela“ ionako male plate radnika u ovoj zemlji. Pomoć preduzetnicima stiže, ali uz očiglednu paniku kineskog državnog vrha, koji strahuje kome će prodati svoju robu.
Evropa: Ni u Evropi nije manje dramatično. I ovdje se pokazalo da države ne mogu beskonačno da se zadužuju računajući da će građani, kroz velike namete, nadomjestiti prevelike apetite državnih funkcionera. Naravno, problemi su se prvo pokazali u zemljama koje su u „B“ grupi Evropske unije. Ali, ako se kriza državnih dugova sa malih nacija kao što su Grčka, Portugal, Španija ozbiljnije prelije na Italiju ili Francusku, Evropa će, uprkos povoljnim vijestima o rastu njemačke ili skandinavskih privreda, morati nekom drugom da preda epitet ekonomski jakog kontinenta.
Prema podacima Evrostata, italijanski javni dug iznosi 116 odsto bruto društvenog proizvoda. Međutim, najveći dio italijanskog javnog duga u vlasništvu je italijanskih građana. Ova nacija poznata je kao država bogatih pojedinca. Nema, naime, italijanskog doma, posebno na sjeveru, koji je bez ozbiljnije štednje za „crne“ dane. Pored toga, italijanska vlada, iako suočena sa ozbiljnim zahtjevima za štednju, predviđa i snažnu podršku italijanskim preduzetnicima. A upravo oni nose privrednu aktivnost ove zemlje.
Pred vikend, u drami je bio i zvanični Pariz. Naime, nakon glasina da bi i Francuska, poput Amerike, mogla izgubiti vrhunski kreditni rejting, pale su, na berzama, akcije najjačih francuskih firmi, prije svega banaka. Francuska vlada je za kraj mjeseca najavila objavljivanje ozbiljnih mjera štednje.
Grčka: Opet se nalazi u situaciji u kojoj joj svako novo zaduživanje izgleda kao nagrada za štednju. Zatvoreni krug problema nagomilanih decenijama kao „vruć krompir“ dat je aktuelnoj vlasti i, nažalost, građanima koje političari baš i nisu obavještavali koliko je, zapravo, koštala ulaznica u prvu ložu EU i zašto za njih baš i nije pitanje prestiža što spadaju u države gdje se plaća evropskom valutom. Prošle godine bankrotiralo je 50.000 grčkih firmi, industrijska proizvodnja pala je za 20 odsto, ove godine za još 12, a nezaposlen je čak svaki šesti radno sposobni građanin.
Svako poređenje problema koje imaju države svijeta sa stanjem u Srbiji je, čini se, izlišno. Jer, ono što prati većinu kriza u državama Zapadne Evrope, pa i SAD, jeste da ove zemlje imaju možda države u problemima, ali su kućni budžeti njenih građana značajno bogatiji od srpskih. Najbolji primjer za to je, možda, Belgija. Javni dug ove države je prošle godine iznosio nevjerovatnih 100 odsto BDP. Po ovom neslavnom podatku Belgija je treća u evrozoni, poslije Grčke i Italije. Uz to, ova zemlja živi već godinu dana bez vlade i budžeta. Ipak, belgijski deficit danas finansiraju uz pomoć domaće štednje, a manje pozajmicama na međunarodnim finansijskim tržištima.
Predrasude
Kriza je dovela do toga da se širom svijeta vraćaju stari stereotipi o prirodi određenih naroda. Tako sjevernjaci sve više govore o „lijenim“ Mediterancima, dok građani iz država južne Evrope kažu da su ih u problem uveli „oholi“ i „para uvijek željni“ sjevernjaci. Novosti