BEOGRAD, Ukoliko ima „sreće“ da ionako mizernu platu primi na vrijeme, prosječan srpski radnik, koji živi od proizvodnje, nema načina da riješi dugove, otplati kredite, izmiri komunalne račune. O moru i planini samo mašta, a najvjerovatnije boluje od depresije, povišenog pritiska ili dijabetesa. Nema ni nadu u bolju budućnost, jer ga savremeno tržište pretvara u „roblje“. A iz svoje kože ne može jer – nema kud.
Ovo je tipična sindikalna skica prosječnog proizvodnog radnika u Srbiji. A takvih je u ovom času tačno 301.452. Upravo oni, saglasni su i sindikati i poslodavci, „izdržavaju“ sve ostale, jer zapravo samo radnici iz realnog sektora „stvaraju novu vrijednost“. Ostali žive od usluga ili su plaćeni iz budžeta. Ipak, čini se da je baš tom proizvođaču – najgore.
– U Srbiji je zaposleno 1.770.628 radnika, ali samo 300.000 radi u realnom sektoru, dakle prave realan dohodak. Kada uporedite da imamo 100.000 državnih činovnika, u šta se ne ubrajaju ni policija, ni zdravstvo, ni prosvjetari, vidimo koliko je sistem neodrživ – ocjenjuje Ranka Savić, predsjednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije.
Strah da se bližimo kolapsu imaju i poslodavci. Stručne službe Unije poslodavaca Srbije upravo su završile studiju stanja u domaćoj industriji i planiraju da ovu mračnu analizu, uz, doduše, različite prijedloge, pošalju Odboru za industriju Narodne skupštine, resornim ministarstvima ekonomije i regionalnog razvoja, finansija, poljoprivrede i trgovine i Vladi Srbije.
– U srednje razvijenim evropskim zemljama prosjek zaposlenih u proizvodnji se kreće između 38 i 44 odsto, a u Srbiji iznosi svega 17,02 odsto. To znači da u Srbiji tek svaki 24. stanovnik nešto proizvodi, po čemu je ona na nivou siromašnih afričkih zemalja i neozbiljno je govoriti o bilo kakvom ubrzanom ekonomskom oporavku i mjestu lidera u regionu sa ovakvim stvarnim stanjem – upozoravaju iz Unije poslodavaca Srbije. – Ova činjenica je znak za uzbunu, jer ukoliko se privredni ambijent za razvoj proizvodnih djelatnosti ne unaprijedi, prijeti opasnost da Srbija u narednim godinama, čak i poslije eventualnog ulaska u Evropsku uniju, postane ekonomski zavisna zemlja sa ogromnim spoljnotrgovinskim deficitom i usporenim privrednim rastom.
Na pitanje da li se zaista krećemo u tom pravcu – odgovara nam statistika. Od januara 2009. godine do kraja 2010. godine izgubljeno je čak 58.584 radnih mjesta u industriji – čitavih 16,3 odsto. A sumnju da bi, ovim tempom, uskoro mogla „pući tikva“ podgrijeva i broj „ostalih izdržavanih“, jer je na birou 750.000, a u penziji 1.334.556.
Zato su, kao u malo čemu, poslodavci i sindikalci ujedinjeni u stavu da budućnost zavisi od proizvodnog radnika. On se, međutim, ne osjeća nimalo povlašćeno. Naprotiv.
– Ovi radnici u prosjeku dobijaju platu od 25.000 do 30.000 dinara, a polovini isplata kasni između tri i dvanaest mjeseci – analiziraju u ASNS, i dodaju da prosječan građanin Srbije duguje 780 evra, da mu je na karticama minus od 26 evra i da za lizing plaća 50 evra.
– Proizvodnim radnicima je još teže jer oni od svoje male i neredovne plate ne mogu da plate račune za struju i zato ne čudi da su oni i najveći dužnici Elektroprivrede Srbije – pojašnjava Ranka Savić. – Ti nam se radnici najčešće i obraćaju za pomoć. Mi im kupujemo lijekove, njihovoj djeci udžbenike, a nerijetko ih i sahranjujemo.
Oko taktike kako oživjeti proizvodnju sindikalci i poslodavci se poprilično razilaze. Predstavnici radnika traže veće plate, bolji standard, veća prava i jaču podršku države. Poslodavci, pak, očekuju da se olabave propisi i liberalizuje tržište. Tako navode da bi nas oporavilo ako bismo ograničili rokove plaćanja proizvođačima, prebili dugove sa poreskim upravama, smanjili formalizam prilikom otkaza, produžili rok za rad na određeno na tri godine.
A državi, po svemu sudeći, manjka taktike. Iz Vlade Srbije se nerijetko čuju sasvim oprečni stavovi, pa u jednom resoru smatraju da bi se plate mogle malo „podebljati“ (Ministarstvo rada i socijalne politike), a iz drugog da se smanji potrošnja (Ministarstvo finansija), potom se država obaveže da će prednost na tenderima davati domaćim kompanijama, ali ipak pobjede strane, a i dalje nema dogovora da li je prioritet ulaganje u privredu ili poljoprivredu.
I dok se za pravim kursom još traga, mašine hvataju rđu.
Manjak kadra
Dodatni problem sa kojim se Srbija suočava su i stručne kvalifikacije radno aktivnog stanovništva. I sindikati i poslodavci tvrde da nam se loše piše jer imamo skoro deset odsto nepismenih, a sa fakultetskom diplomom svega šest odsto stanovnika. U ovim se organizacijama može čuti teza da je većina dobrih i stručnih radnika ili u penziji ili preko granice.
Političari
Ivica Dačić, zamjenik predsjednika Vlade i lider SPS, u petak je svojim izjavama stao na stranu obespravljenih radnika. Svojim kolegama iz Nemanjine, ali i poslodavcima, poručio je da „evropski model društva, koji Srbija želi da izgradi, mora biti zasnovan i na evropskim standardima poštovanja prava radnika“.
I gradonačelnik Beograda Dragan Đilas je zaključio: „Ako i u narednom periodu polovina zaposlenih bude primala 150 evra mjesečno, Srbija će završiti kao Venecuela“.
Trpi dok može
Tezu po kojoj je naš radnik razmažen i lijen u sindikatima žučno odbacuju i tvrde da je realnost sasvim drugačija.
– Zbog straha da ne izgubi i tih 25.000 dinara, naš radnik pristaje da radi sve što mu gazda traži i kad god se od njega to očekuje – smatra Savićeva. – To čini iz straha da ne izgubi i ono malo što ima, pa se trese za svaki dinar. Radnici jesu svjesni koliko su obespravljeni, ali nemaju način da se izbore za bolje. A na štrajk se odlučuju tek kad im kap prelije čašu. To se dešava kada po sedam, deset, pa i više mjeseci ne primaju plate. Novosti