BEOGRAD, Volim svoj posao. Kada ovu rečenicu čuju iz njihovih usta, mnogi ih u nevjerici gledaju. Jer poslovi koje oni rade su rizični, prljavi ili, makar, loši po zdravlje, a poneki i – uzaludni. Mnogi ih ne bi poželjeli za svoju djecu, ali radi naših udobnih života neko mora da zasuče rukave i prihvati se ovih poslova.
Najprljaviji
Konkurencija najprljavijih poslova u Srbiji nije mala. Političare smo zaobišli jer je nečistoća o kojoj govorimo druge vrste. A, prvo mjesto na našoj neformalnoj listi najprljavijih poslova zaslužili su oni koji svoj radni vijek bukvalno provode u – đubretu.
Amet Bekteš, Selim Jašarević i Igor Miladinović dočekuju nas na deponiji u beogradskom naselju Vinča gdje njih trojica svakog dana dovezu i izruče stotine kilograma smeća. Dok izlazimo iz auta na vrhu brda od đubreta koje neprekidno raste još od 1977. godine, shvatamo da je prvi dah – najteži. Na kiseli zadah od kog se prevrće želudac, ipak se brzo naviknete. Amet koji je u “Čistoći” zaposlen 17 godina priča nam da svoj posao, uprkos nedostacima koje nije teško uočiti, a još lakše namirisati, ipak voli.
– Nije to pretjerano težak posao, a čovjek se na sve navikne – sa osmjehom objašnjava Amet. – Bolje je kad radimo u gradu jer je tamo uglavnom kućno smeće, pa se i ne osjeća previše. U prigradskim naseljima bacaju svašta – čak i leševe životinja – a od toga mi se svaki put smuči.
Dok se za Ameta posao završava na deponiji, za neke tek tu počinje. Ana, sa licem i tijelom previše istrošenim za njenih 35 godina, opremljena kesom i grabuljom prebira po gomilama tek izručenog otpada. Traži plastiku, stari papir, metal i bilo šta drugo što će JKP “Gradska čistoća” otkupiti po ugovoru koji su sa njima potpisali. Posao je težak, ali se isplati – za kilogram plastike koje ovdje ima u izobilju plaćaju joj 15 dinara.
– Mnogo je bolje raditi ovdje nego skupljati đubre po kontejnerima – kaže Ana. – Na smrad sam navikla, jer sam ovde od 11 godine. Živim odmah pored deponije, a tu mi i djeca rastu.
Najkrvaviji
Dok u supermarketu tražimo 200 grama šunke, ili u lokalnom fastfudu naručujemo gurmansku pljeskavicu rijetko pomislimo da je neko zbog toga morao da okrvavi ruke do lakata. Dragoslav Đurđević već 28 godina radi u klanici.
– Prvi put sam zaklao prase kada sam imao 16 godina – priča Dragoslav. – Odbijao sam prvo, ali su me djed i otac ubeđivali da nikad neću biti domaćin ako ne mogu da zakoljem svinjče. Na kraju sam, eto, postao mesar. Vremenom sam se navikao i na krv i na neprijatne mirise. U klanici sve ide brzo, kao na traci i čovjek ni ne stiže da razmišlja o tome šta radi. Nekada su ljudi češće kupovali svinje, klali ih i stavljali u zamrzivač, pa sam u to vrijeme češće radio i “honorarno”.
Najrizičniji
Statistika ih ne svrstava u najopasnija zanimanja a nesreće su rijetkost, ali većina ljudi koji živote provode čvrsto “prikovani” za tle, ustuknuće pred činjenicom da njihovi životi svakodnevno vise o koncu. Ili bolje je reći – o kanapu.
Tri brata Glišića savremeni alpinisti, visoke planinske vrhove zamijenili su za nebodere koji su nikli po Srbiji.
Već dvanaest godina rade upravo ono što drugi ne mogu ili neće poput pranja prozora na visokim zgradama, skidanja mačke s drveta…
– Radimo kada ima problema, u obrušavanju fasade, kada su kosi krovovi takvog nagiba da je nemoguće drugačije prići – kaže Saša Uglješić.
– Peli smo se na skoro sve najviše zgrade u Beogradu. Ponosni smo na nekoliko akcija, kao što je skidanje obloga fasade sa bivše zgrade CK, gde smo morali na svakih pet spratova ponovo da se vezujemo za stubove. Radili smo i na 280 metara visokom dimnjaku termoelektrane “Nikola Tesla”. Vidik je naprosto božanstven. Menjali smo i “avionsku” sijalicu na vrhu starog tornja na Avali.
Imaju ovi urbani alpinisti ponekad i priliku da pokažu svoju humanost. Tako su jednom prilikom, poslije poziva zabrinute Beograđanke, izveli uspješnu akciju spasavanja mace koja se popela na drvo i nije smjela da siđe.
Najnezdraviji
Predrag Novaković, kopač crne rude u “Rembasu”, više od tri decenije. Za drugi posao ne zna, a i da zna, kaže, teško bi se od rudnika “otkinuo”.
– Ugalj ti uđe u krv, u vazduh koji dišeš, u život – kaže. – Pogotovo mi, na obroncima starog Rembasa, iz Resavice, kad se rodimo prvo ugljenu prašinu udahnemo. Tako se čovjek navikne na život. Kao ugalj crn.
Malo ko od rudara dočeka penziju. Kopačima je i šala gorka.
– Kad kažeš zbogom kope, dodaš zdravo pope – upućuje nas Novaković u kraj rudarske, životne šihte. – Ne preuveličavam, ali, i jamski i površinski rad, dere pluća. Ali, malo koga to interesuje. Nekada su rudari imali užine: mleko je bilo obavezno. Sada su kantine prazne, a topli obroci sve tanji, 72 dinara neto. Ni za paštetu, ni za komad hljeba nema.
U “Rembasu” je prosjek primanja četrdesetak hiljada dinara. Svakog mjeseca kamarati se nadaju povećanju.
– Četrdeset hiljada sigurne zarade, u opštoj besposlici i besparici, nije mala stvar – samog sebe teši Predrag. – A kada rasporediš na svaki neizvjestan dan u jami, onda je to malo. Malo, brate.
Najuzaludniji
Za titulu najuzaludnijeg posla u Srbiji zaslužne su godine krize. Kada su zbog loše ekonomije i još gorih privatizacija od stotina fabrika ostale samo betonske hale kao fantomski spomenici nekada uspješne industrije rodilo se novo zanimanje – čuvar napuštenih fabričkih pogona. Tu sudbinu podijelio je i jedini zaposleni užičke “Game” Ljubiša Gudurić.
Paučinom prekrivne bušilice, strugovi i prese godinama su bili njegove jedine “kolege”. I tako dok jednog dana i mašine i fabrike ne popuste pod teretom vremena, a za čuvanje ne ostane – baš ništa.
Najopasnije
Građevinarstvo je i prošle godine bilo najopasnije zanimanje u Srbiji, neumoljiva je statistika. Čak 14 radnika nastradalo je obavljajući ove poslove. U industriji je poginulo 13, poljoprivredi 4, u zanatstvu dva, a u šumarstvu i komunalnim djelatnostima po jedan zaposleni.
Najmanje plaćeni
Zvanične statistike o prosječnim zaradama prema zanimanjima u Srbiji nema. Takvo istraživanje sprovodi sajt “Infostud” i prema njihovim podacima protekle godine najmanje su zarađivali higijeničari – za mjesec dana tek 16.600 dinara.
Malo bolje stoje frizeri sa 19.700 i recepcioneri sa 21.700 dinara. Iznad njih su obućari sa 22.800 i kozmetičari sa 24.000 dinara. Novosti