BEOGRAD, Kad se u nekoj firmi proglasi bankrot, prodaja njene imovine postaje jedini cilj. Više nije bitno ko je kompaniju upropastio, niti da li se taj isti gazda, kao vlasnik druge firme, pojavljuje na strani povjerilaca, željno iščekujući još novca od preostalih parčića uništenog preduzeća. Naplata duga može da počne.
Cilj bankrota je, po zakonu, jasan – namirenje povjerilaca prodajom cjelokupne imovine stečajnog dužnika. A, kad se imovina unovči, prvi na listi za naknadu je – stečajni sudija.
– Od dobijenog novca prvo se namiruju svi troškovi stečajnog postupka, u šta spadaju i sudski troškovi, troškovi zakupa poslije pokretanja stečajnog postupka, ali i nagrade i naknade imenovanom stečajnom upravniku – kaže jedan od sagovornika „Novosti“ koji se bavi ovom problematikom, objašnjavajući da se ovdje misli i na troškove struje, vode, komunalija, gasa, ali i na troškove ličnog prevoza stečajnog upravnika. Oni su, kaže zakon, „van isplatnog reda“.
Tek po ovoj isplati, namiruju se plate radnika za proteklu godinu, a potom ostali povjerioci. Da bi se oni isplatili, imovina prvo treba da se proda. A, svemu prethodi prvo njen popis, pa procjena vrijednosti, pa određivanje prodajne cijene.
– Rok za popis imovine je, u načelu, mjesec dana od momenta preuzimanja preduzeća u stečaju, mada stečajni upravnik do trenutka prodaje može da unese naknadno pronađenu imovinu ukoliko ona postoji – ističu naši sagovornici. – U firmama u stečaju koje i dalje imaju radnike ne može mnogo da se „muva“ po pitanju popisa imovine. A tamo gdje nema radnika, situacija je ostavljena na savjest i umijeće stečajnog upravnika.
Vrijednost imovine procjenjuje stečajni upravnik ili stručni vještak, pri čemu zakon dozvoljava oba načina. Dio stečajnih upravnika angažuje vještaka. Oni drugi, međutim, imovinu za prodaju namjerno precjenjuju, kako bi je učinili što manje atraktivnom za bilo koga, osim za „planiranog“ kupca. Zato se i dešava da na četiri-pet licitacija zaredom nema niti jednog zainteresovanog kupca. Potom se čitav posao završava na nivou „neposredne pogodbe“. Cijena u tim slučajevima može da bude poprilično niža od polovine procjenjene vrijednosti. Da li će, na kraju, ona biti i prodata tako, „ispod cijene“, zavisi isključivo od volje odbora povjerilaca. Ovaj odbor, naime, formira skupština povjerilaca, i u njemu može da sedi najviše devetoro povjerilaca, bez obzira na to koliko kome duguje firma u stečaju.
Inače, početna cijena za prodaju imovine dužnika u stečaju ne smije da bude niža od 50 odsto procjenjene vrijednosti.
Uz javno nadmetanje i pogodbu, postoji i treći način prodaje imovine, a to je javno prikupljanje ponuda. Naravno, svima je u interesu da se imovina proda po što većoj cijeni, jer će tako povjerioci da se namire u većem stepenu, što, automatski, znači i veći iznos novčane nagrade koja sljeduje stečajnom upravniku.
Agencija za privatizaciju
Agencija za privatizaciju, kao stečajni upravnik, rukovodila je do sada stečajem oko 900 preduzeća sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom. Od toga je oko 500 predmeta i dalje aktivno. U više od 300 preduzeća u stečaju, ostvarena je prodaja cjelokupne imovine, a u njih 170 djelimična prodaja. Ostvaren je ukupan prihod od prodaje stečajnih dužnika u iznosu od 52,42 milijarde dinara. Novosti