BANJALUKA,Banke imaju procedure kojima se štite od mogućih zloupotreba, ali nažalost postoje propusti, kaže Ranko Labović, predsjednik Udruženja banaka BiH.
Iako banke pokušavaju da se internim kontrolama bore protiv mogućeg kriminala unutar banke, kazao je on, ponekad se to ne može spriječiti.
On ističe da postoje osobe koje pokušavaju na prevaru da dignu kredit, ali da sa druge strane postoje i oni koji podignu kredit, a kasnije to negiraju.
“Sumnjam u to kada neko kaže da nije digao kredit i da ne zna ništa o tome, a u banci postoji njegov potpis, lična karta i svi njegovi podaci”, ističe Labović.
Banke u BiH su sve češće na meti prevaranata, koji uz pomoć falsifikovane dokumentacije pokušavaju da podignu kredite. Da li to znači da banke ne obraćaju dovoljno pažnje na to kome daju kredite?LABOVIĆ: Banke kontrolišu sve elemente prije nego što odobre kredit, ali nažalost falsifikatori se služe svim i svačim kako bi ostvarili svoj cilj. Svaka banka ima mogućnost da provjeri nečiju kreditnu sposobnost i ako ta kreditna sposobnost nije upitna onda se pravi ugovor o kreditu. Nakon toga glavni dužnik i svaki žirant ponaosob dolaze u banku da potpišu ugovor.
Nemoguće je da neko dođe u banku i donese svoju ličnu kartu s različitim imenom i prezimenom i falsifikovanim ostalim dokumentima te da još donese nekoliko falsifikata za svoje žirante.
Falsifikatori postoje, ali sumnjam u to kada neko kaže da nije digao kredit i da ne zna ništa o tome, a u banci postoji njegov potpis, lična karta i svi njegovi podaci.
Neko može da digne kredit i da poslije kaže da to nije tačno. Znači i to može biti jedna vrsta prevare. Neko jednostavno kaže da nema pojma o kreditu. Mislim da takve stvari treba dobro provjeriti i da ne treba uzeti zdravo za gotovo te njegove riječi, posebno ako je njegov kompletan dosije, potpisi i podaci u banci.
Dešavalo se i da neko bude žirant i da se javi poslije nekoliko dana i kaže da se predomislio i da neće to da bude.
Istražioci tvrde da se prevaranti služe lažnim ličnim kartama, falsifikovanim potvrdama o zaposlenju, administrativnim zabranama i slično. Kako je moguće da se to ne primijeti?LABOVIĆ: Uvažavam te informacije. To je sigurno jedan od problema s kojima se susrećemo, odnosno da dolazi do falsifikovanja, posebno umrežanog falsifikovanja. Kada je riječ o falsifikovanju dokumenata postoje neke razlike.
Dokumenti o zaposlenju, administrativnim zabranama i slično ne moraju biti ovjereni u opštinama i na drugim mjestima. Kada neko donese papire ovjerene u firmi s potpisom i ovjerom kolika su njegova primanja, zaduženja i slično, banke to mogu provjeriti, ali i ne moraju.
Radi se o masovnom bankarstvu, gdje se stotine hiljada ljudi zadužuje u okviru banaka. Neki iznosi se provjeravaju, a neki ne. Međutim, u načelu mi već znamo da li neko negdje radi i kako radi.
Kod lične karte je već drugačije. Banke traže da svaka kopija lične karte bude ovjerena u opštini. Pored toga, kada klijent dođe do kreditnog referenta, on mora da pogleda kopije njegove lične karte i uporedi podatke s onim što piše u CIPS-ovoj ličnoj karti, tako da je jako teško da neko poturi tuđu ličnu kartu umjesto svoje. Identitet je teško falsifikovati i tu treba biti jako oprezan. U 90 odsto slučajeva u kojima neka osoba tvrdi da nije podigla kredit, a bila je u banci u kojoj postoje i svi podaci te osobe, sigurno je da ta osoba ne govori istinu.
Ukoliko se desi da neko zaista digne kredit na ime druge osobe, kako onda ta osoba da dokaže da nema ništa s tim?
LABOVIĆ: Prvo mora dokazati da je kopija lične karte, koja se nalazi u banci i garantuje da je ta osoba bila tu i donijela je iz opštine, u stvari lažna. Treba dokazati da je potpis koji se nalazi na ličnoj karti i kompletnoj kreditnoj dokumentaciji takođe lažan. Ta osoba mora i objasniti kako je došlo do toga da je neko zloupotrijebio kopiju njene lične karte. Ako je izgubila ličnu kartu ta osoba mora imati potvrdu da je prijavila nestanak i to mora biti objavljeno u “Službenom glasniku”.
Kako banke mogu da suzbiju tu pojavu podizanja kredita na falsifikovane dokumente?
LABOVIĆ: Banke se bore procedurama, prije svega provjerama kompletne kreditne istorije osoba koje traže kredit. Naravno, banka se prvo uvjerava u identitet osobe, a onda i u sve ostalo.
Klijenti se prilikom predavanja zahtjeva za kredit ponekad žale na dugotrajan proces i papirologiju. Međutim, taj proces štiti klijenta i banku od ljudi koji su nesavjesni.
I pored toga zloupotrebe se ipak dešavaju?
LABOVIĆ: Da, ali broj prevara je zanemariv u odnosu na to koliko se kredita podigne. Taj procenat nije ni jedan odsto.
Banke imaju procedure i njima se štite od mogućih zloupotreba, ali postoje nažalost i propusti. Mi pokušavamo internim kontrolama i procesima kontrola radnika da se borimo protiv mogućeg kriminala unutar banke, ali to ponekad nije moguće spriječiti. Uvijek postoji neko ko nešto uradi i onaj koji treba da prekontroliše to što je neko uradio.
Ne postoji neki potpuno jasan i siguran mehanizam koji bi u potpunosti začepio sve te rupe. Najveća prepreka za bilo kakve loše radnje su adekvatne procedure. Kada se one poštuju, to ne bi trebalo da se desi.
Oštrije mjere
Da li su banke pooštrile mjere nakon nedavnih događaja, kada je službenica Rajfajzen banke prebacila na svoje račune 1,1 milion evra, kao i pokušaja prevaranta da iz Nove banjalučke banke digne više miliona maraka?
LABOVIĆ: Mi uvijek pokušavamo da na neki način izvučemo pouke iz toga šta se dešavalo. Ljudi su svaki dan sve oprezniji, a banke ulažu u sve moguće zaštitne sisteme, počev od zaštite svih svojih ulaznih podatak, zaštite od elektronskih provala unutar sistema banke, pa do svih fizičkih barijera. Međutim, istovremeno su banke i javne insititucije gdje ljudi svaki dan dolaze, mogu da podignu ili stave novac i da čitavo to vrijeme snimaju proces rada. Nezavisne novine