Mobilna centrala propada na carini

BANJALUKA , Mobilna telefonska centrala vrijedna oko 13 miliona KM, vlasništvo banjalučke firme “Corador”, skoro osam godina propada u skladištu “Meridijan”, jer Carinska ispostava (CI) Banjaluka ne dozvoljava vlasniku da njome raspolaže, tvrdi Ranko Radoja, vlasnik ove firme.
 
“To mi nije dozvoljeno ni nakon što je Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) BiH 1. februara 2005. godine donijela rješenje o vraćanju centrale, odnosno o njenom ponovnom izvozu u inostranstvo”, kazao je Radoja.
 
On je istakao da su u CI Banjaluka usmeno odbili nalog za vraćanje robe u inostranstvo, uskrativši i objašnjenje o proceduri za taj postupak.

“Takođe, ja sam još 2001. godine, kao i kasnije, putem špediterske firme ‘Eurekašped’ podnosio zahtjev tadašnjoj Upravi carina RS da mi se moja roba vrati neocarinjena, ali bezuspješno”, kaže Radoja.

On je u oktobru 2000. godine imao namjeru da u RS uveze polovnu opremu za mobilnu telefoniju, koju je na tenderu kupio od austrijskog “Mobilkoma”. Tadašnja vrijednost te robe bila je devet miliona KM.

Radoja je aplicirao i za trećeg operatera u RS. Roba je bila namijenjena BiH tržištu u dvije opcije – za potrebe uvoznika po dobijanju dozvole za pružanje GSM usluga ili za prodaju drugim operaterima u BiH.

Međutim, kazao je on, roba je završila u skladištu pod nadzorom Uprave carina RS i više nije mogao da je dobije, ni da je vrati u inostranstvo.  

“Dva puta sam dobijao ponude iz inostranstva da prodam tu centralu, ali sve je propalo jer ne mogu doći do nje. Namjerno je sve zakomplikovano kako bi se domogli te centrale, pa je nisu evidentirali u vrijeme kad su nadležnosti Uprave carina RS prenošene na UIO BiH”, kazao je Radoja.

Kako je objasnio, tokom prenosa nadležnosti, sva se roba iz sistema medžik prenosila u sistem asekuda.
“Oni to nisu učinili za moju mobilnu telefonsku centralu pa je ona ostala neevidentirana. Zbog toga nje danas nema u dokumentaciji, a ima je na lageru. Tako su pokušali da mi je ukradu, preko papira”, priča Radoja.

Ratko Kovačević, portparol UIO, kaže da nije tačno da Carinska ispostava (CI) Banjaluka nije postupila po rješenju UIO 1. februara 2005. godine.

“U rješenju se jasno navodi da ponovni izvoz robe uključuje primjenu postupaka predviđenih za robu koja napušta carinsko područje BiH. Ali firma ‘Corador’ nije poduzimala potrebne radnje. Zato je CI Banjaluka nekoliko puta pisanim putem obavijestila tu firmu da hitno putem ovlaštenog špeditera postupi po gore navedenom rješenju o odobravanju izvoza robe. Međutim, to do danas nije učinjeno”, kaže Kovačević.

Ističe da nije bilo ni greške pri prenosu robe iz sistema u sistem “jer, jednostavno, tog prenošenja uopšte nije ni bilo”.
“Sva roba RUC arhivirana je u sistemu medžik, a UIO je krenula od početka sa evidentiranjem robe u sistemu asekuda”, navodi Kovačević.

Tužba protiv UIO BiH
Firma “Corador” tužila je 2005. godine Sudu BiH UIO BiH kao nasljednika Uprave carine RS zbog zapljene njene robe. Sud je odbio tužbeni zahtjev, a Ranko Radoja je podnio žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH.
Dragica Miletić, pravobranilac BiH, u odgovoru na žalbu tužioca navodi da su njegovi navodi neosnovani.
“Prema tadašnjem Zakonu o telekomunikacijama određeno je da pravna lica, koja ne posjeduju dozvolu Ministarstva saobraćaja i veza, ne mogu da uvoze takve opreme, što navodi na zaključak da tužilac nije ni mogao uvesti predmetnu robu na područje BiH”, navedeno je u pisanom odgovoru.
Stojanka Sajić, advokat i zastupnik “Coradora”, kaže da u slučaju da je bio zabranjen uvoz bez prethodne dozvole, onda Republička uprava carina RS (RUC) nije smjela ni dozvoliti uvoz robe i njeno stavljanje pod carinski nadzor.Nezavisne novine