Piše: Ognjen Erić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci
Nakon što je prije više od jedne decenije svojom čuvenom izrekom uradićemo “sve što je potrebno” (whatever it takes) stabilizovao Evrozonu, bivši predsjednik Evropske centralne banke, Mario Dragi (Mario Draghi), ponovo zauzima centralno mjesto u evropskom ekonomskom diskursu. Njegov novi Izvještaj o budućnosti evropske konkurentnosti privukao je pažnju u ekonomskim krugovima, ne samo zbog sadržaja, već i zbog autoriteta autora. Vrijeme je pokazalo da je Dragi ličnost koja gotovo uvijek precizno prepozna ključne izazove u pravom trenutku.
Dragijeva poruka je jasna: Evropska unija se nalazi u ekonomskoj zoni velikog rizika. Trendovi koji određuju globalnu privredu mijenjaju se brže nego evropske politike, dok druge velike sile (prije svega SAD i Kina) ubrzano povećavaju tehnološki jaz.
Produktivnost kao srž evropskog zaostajanja
Jedan od centralnih naglasaka Dragijevog Izvještaja odnosi se na dugoročno usporavanje produktivnosti. Dok je realni dohodak po stanovniku u SAD-u posljednjih decenija rastao gotovo dvostruko brže nego u EU, evropska ekonomija ostala je vezana za sporije, tradicionalne modele rasta.
Veći dio razlike u realnom bogatstvu između EU i SAD-a objašnjava upravo sporijim rastom produktivnosti, odnosno realnu dodanu vrijednost po radniku. Spori rast novostvorene vrijednosti uzrokuje sporiji rast plata i investicija, a industrijski sektor postaje manje konkurentan.
Znanje postoji – kompanije i inovacije ne nastaju
Evropa i dalje ima vrhunske univerzitete, istraživačke institute i naučne rezultate, ali se suočava sa ozbiljnim problemom njihove komercijalizacije. U SAD-u je nastalo oko tri puta više unicorn kompanija, što je isto toliko tržišnih lidera u modernoj digitalnoj ekonomiji. Neke od najpoznatijih evropskih tehnoloških kompanija, poput Spotifyja, Klarne ili Revoluta, svoju su globalnu ekspanziju ostvarile tek nakon selidbe ključnih operacija u SAD, gdje je tržište kapitala brže, dublje i fleksibilnije.
U Evropskoj uniji decenijama nije proizašla nova industrijska kompanija sa tržišnom vrijednošću iznad 100 milijardi evra (tzv. Hectacorn kompanije), dok su se u istom periodu u SAD-u pojavili čitavi tehnološki divovi poput Google-a, Amazona, Tesle i Nvidije.
Energetski izazovi koji mijenjaju temelje evropske industrije
Energetski sektor danas je jedan od najosjetljivijih stubova evropske ekonomije. Nakon prekida saradnje s Rusijom i nestanka relativno jeftinog gasa na koji se evropska industrija godinama oslanjala, cijene energenata u EU naglo su porasle. To je evropske proizvođače dovelo u nepovoljan položaj u odnosu na konkurente u Sjedinjenim Državama, gdje su energenti i dalje znatno jeftiniji. U protekle tri godine razlike su bile drastične. Industrijski potrošači u Evropi plaćali su gas četiri do pet puta više nego američke kompanije, dok je cijena električne energije za industriju bila dva do tri puta viša nego u SAD-u. Takvi troškovi direktno utiču na cijenu evropskih proizvoda i time smanjuju njihovu konkurentnost na globalnom tržištu.
Posljedice se već vide u ključnim sektorima. Tako npr. Njemačka hemijska industrija, tradicionalni pokretač evropske proizvodnje, bilježi najveći pad u više od trideset godina. Takođe, Evropski aluminijski sektor prisilno je smanjio kapacitete za skoro 45%, jer visoke cijene struje čine proizvodnju finansijski neodrživom. U takvom okruženju, evropska ekonomija na energetsko-industrijskom planu ulazi u najteži period od početka 2000-ih, dok se sve više postavlja pitanje koliko dugo evropska industrija može izdržati ovako visoke troškove poslovanja.
Zelena tranzicija: evropska prednost sa ograničenjima
Evropska unija jeste tehnološki napredna u segmentima čiste energije, ima uspješne kompanije u vjetroenergiji, razvoju vodoničnih sistema i u proizvodnji elektrolizera. Međutim, izazov koji može onemogućiti dalji napredak se nalazi u zavisnosti od sirovina i proizvodnih lanaca izvan Evrope, prvenstveno iz Azije. U tom smislu, dominacija Kine u ključnim segmentima globalne proizvodnje stvara ozbiljnu stratešku ranjivost za Evropsku uniju.
Prema najnovijim podacima, Kina kontroliše veliki dio globalne prerade kritičnih sirovina – grubih metala i rijetkih resursa (litijum, kobalt, rijetki metali, grafit i dr.). Kada je riječ o baterijama (ključnim za električna vozila i energetske sisteme), oko 75–85% globalne proizvodnje litijum-ion baterija je u Kini. U sektoru solarne energije, proizvodnje solarnih panela, ćelija i modula, Kina ima dominantnu ulogu. Prema izvještajima, kineske fabrike čine većinu globalne proizvodnje na svim nivoima proizvodnje: od silicija (polysilicon), preko wafera i solarnih ćelija, do gotovih panela.
Kada je u pitanju ovaj sektor, može se reći da je Evropa za intenzivnu gradnju vjetroelektrana, solarnih panela ili fabrika vodonika, uslovljena uvozom ključnih inputa i tehnologija, vrlo često iz Kine. To znači da je evropska zelena tranzicija u velikoj mjeri zavisna od političkih i tržišnih odluka koje se donose daleko od Brisela.
Mogući zaokreti ekonomske politike EU: najveći investicioni ciklus od 1945.
Mario Dragi u svom izvještaju procjenjuje da bi Unija morala povećati investicije za oko pet odsto BDP-a godišnje, kako bi uhvatila korak sa globalnim trendovima. Pretvoreno u apsolutne brojke, to znači više od 800 milijardi evra novih investicija godišnje bi bilo namjenjeno u: infrastrukturu, energetiku, istraživanje, industriju i digitalne tehnologije.
Privatni sektor nema dovoljno kapaciteta da preuzme kompletan teret za ove poduhvate, pa procjenjuje da će biti potrebni novi zajednički evropski fondovi, moguće i izdavanje evropskih obveznica usmjerenih ka strateškim sektorima.
Slabe tačke izvještaja: energija, sirovine i geopolitika
Iako Dragijev izvještaj nudi ambicioznu viziju tehnološkog preokreta, može se ukazati na nedostatke koji se odnose na dugoročnu energetsku politiku i geopolitičku kombinatoriku.
Uočljive su tri slabe tačke: energija, sirovine i geopolitika. Dokument se tek površno dotiče činjenice da je evropska industrija decenijama bila zasnovana na stabilnom pristupu jeftinijem gasu iz Rusije. Zamjena tog modela ne dešava se preko noći: novi LNG terminali, obnovljivi izvori i alternativni dobavljači zahtijevaju dugoročan pristup i stotine milijardi evra ulaganja (visoke troškove).
Druga osjetljiva tačka jesu odnosi sa SAD-om. Iako su EU i SAD najznačajniji ekonomski partneri, američki program industrijskih podsticaja (IRA) sve snažnije privlači evropske kompanije koje traže jeftiniju energiju i bolje uslove ulaganja. To realno otvara prostor za transatlantsku konkurenciju, pogotovo u sektorima baterija, električnih vozila i obnovljive energije.
Treći izazov je sama geopolitika. Svijet više nije organizovan oko dva centra moći. Rast BRICS-a i drugih regionalnih blokova stvara nove ekonomske gravitacione tačke. To znači da Evropskoj uniji konkurencija ne dolazi isključivo iz SAD-a i Kine, nego i sa nizom zemalja koje sve više koordinišu svoje ekonomske i sirovinske politike. U takvom, fragmentisanom okruženju, EU teško može planirati dugoročne energetske i industrijske strategije bez jasnog pristupa ključnim resursima.
Unija treba donijeti odluku
Dragijev izvještaj ističe da EU ima sve resurse potrebne za oporavak – znanje, kapital, stabilne institucije i industrijsku tradiciju. Ono što nedostaje jeste brzina donošenja odluka i usklađeni strateški pravac. Evropa bi, prema Dragiju, mogla ostati globalni centar inovacija i visokog životnog standarda. Ako to ne učini, postoji rizik da se pretvori u tržište na kojem dominiraju tuđe tehnologije.
Dragijev dokument vjerovatno će poslužiti kao polazna osnova za nove strateške planove Evropske unije u periodu 2028–2034, posebno u oblastima industrije, energetike i tehnološke politike. Ipak, ostvarenje ovih ideja ostaje neizvjesno zbog visokih troškova, geopolitičkih ograničenja i usporene institucionalne dinamike unutar same EU.

