BANJALUKA – Mada su napadi, prijetnje, pritisci na novinare, odavno svakodnevnica ove profesije, najmanje se moglo očekivati da će se stanje medijskih sloboda u balkanskim državama, koje teže ka evropskim integracijama, umjesto da se popravlja dodatno pogoršavati.
Upravo tome smo svjedoci proteklih nekoliklo godina u Bosni i Hercegovini. Stanje medijskih sloboda je posebno složeno u Republici Srpskoj, gdje entitetska vlast sistametski pokušava ućutkati istraživačke medije. Nakon što su prije dvije godine u krivični zakon ovog entiteta unesene izmjene kojima se kleveta proglašava krivičnim djelom, predloženo je ili je u fazi usvajanja još niz zakonskih rješenja, koja direktno ili indirektno predstavljaju udar na medijske slobode.
Istovremeno, novinari su svakodnevna meta kako političkih moćnika, tako i onih „s druge strane zakona“, opet prečesto povezanih s politikom.
Poražavajuće je što stanje nije mnogo bolje ni u susjednim državama, uključujući i Hrvatsku koja je članica EU.
Istraživački novinar iz Hrvatske Saša Leković, koji sarađuje s novinarima i medijima širom regiona, kaže da se od Evropskih integracija u ovom pitanju nije ni moglo previše očekivati, jer je odgovornost ipak na domaćim političarima.
Jesu li naša društva svjesna značaja istraživačkog novinarstva i šta bi se moglo izroditi kao posljedica ovih pritisaka i pokušaja gušenja medijskih sloboda?
LEKOVIĆ: Govoriti o društvu kao kompaktnoj skupini, kad je riječ o konkretnom značaju istraživačkog novinarstva, realno nije moguće. U regiji je konstantno na djelu prije svega politička shizofrenija u državama slabe demokratske tradicije i prakse. Korupcija je praktično uobičajen način funkcioniranja, na izborima pobjeđuju autokrati i nacionalisti. Društva se vrte oko tih ‘vrijednosti’ kao oko svoje osi. Naravno da u društvu ima onih koji su svjesni značaja istraživačkog novinarstva. Ali kao u vicu možemo ih podijeliti na dvije grupe. U jednoj su oni koji zbog toga što su svjesni značaja istraživačkog novinarstva žele da ono jača, ali nemaju moć da u tome pomognu. U drugoj grupi su oni koji imaju moć i s obzirom na to da znaju koliki je značaj istraživačkog novinarstva, koriste tu moć da istraživačko novinarstvo onemoguće ili barem marginaliziraju njegov doseg. A da bi vic (koji je zapravo u ovom slučaju okrutna istina) imao potpunu strukturu, imamo i uvjetno rečeno treću grupu. To su oni koji nemaju pojma i ne zanima ih koja je razlika između ozbiljnog istraživačkog novinarstva i takozvanog istraživačkog novinarstva koje je u stvari njima zabavna proizvodnja skandala, koja u biti čak i nije novinarstvo. Dakle, na pitanje što bi se moglo izroditi kao posljedica pritisaka i pokušaja gušenja medijskih sloboda odgovor je: Gotovo sve se već dogodilo. Ružno, loše i opasno. A sad to još stavite u okvir činjenice da je svjetski trend da je u medijima generalno sve manje novinarstva. U našim krajevima još samo nedostaju masovna zatvaranja i premlaćivanja, pa i ubijanja onih novinara koji se još uvijek bave novinarstvom. Iako su se pojedinačni slučajevi već dešavali.
Koliko je napredak istraživačkog novinarstva u razotkrivanju kriminalnih i korupcionaških afera, u odnosu na raniji period, uticao na reakciju onih koji pokušavaju ućutkati medije i novinare?
LEKOVIĆ: Zbog rečenog u prethodnom odgovoru, moćnici dijelom ignoriraju otkrića istraživačkih novinara. Ako netko čije nezakonito ili po vlast bilo kakvo drugo neugodno ponašanje novinari otkriju nakon toga bude sankcioniran to se najčešće vlast u javnosti prikaže tako da se novinarima uskrati priznanje, a izmisle se drugi razlozi političke degradacije ili postupanja represivnih organa. Drugi ‘strateški pravac’ otupljivanja snage istraživačkog novinarstva je pojačana represija prema novinarima. Poznati su modeli ‘bildanje’ zakonskih propisa usmjerenih na prijetnju novinarima zbog njihove aktivnosti kao i gomilanje SLAPP tužbi (strateških tužbi protiv djelovanja javnosti).
Mnoge afere koje su medijski razotkrivene, nisu dobile svoje sudske epiloge, da li je to dodatno ohrabrilo napade i pritiske na novinare?
LEKOVIĆ: Najkraći i najtočniji odgovor je – DA. Zbog čega je tako, jasno je iz prethodnih odgovora.
Izraženi su pritisci i napadi na novinare svuda na zapadnom Balkanu, u državama koje teže ulasku u EU, ali i u Hrvatskoj koja je članica EU, istovremeno se ne vidi ni konkretnija podrška evropskih institucija, posebno ne u vidu pritiska, a svjedoci smo da su napadači na medije često prihvaćeni kao evropski partneri. Kako to možemo tumačiti?
LEKOVIĆ: Stara je i već ofucana izreka da je politika kurva. Ali pritom je neminovno dodati da je politika vrlo često moralno krajnje izopačena kurva (uz ispriku prostitutkama što ih se uopće spominje u tako toksičnom kontekstu). Kad je Hrvatska bila na korak do ulaska u EU (ušla je 2012.) na velikom medijskom skupu u Rumunjskoj sam rekao da nakon ulaska u EU u Hrvatskoj istraživačko novinarstvo, kao niti novinarstvo općenito, neće biti u boljem položaju nego što je bilo u tom trenutku. Predstavnici EU institucija su se naljutili na te moje riječi, a i kolege novinari su me gledali s čuđenjem. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu. Obaveze potpisane u pristupnoj fazi kasnije su ‘odrađivane’ nevoljko, vlasti su ih ignorirale i radile ‘po svome’. Tako je i danas. Jedno su opće deklaracije, načelne primjedbe i ‘mahanje prstom’, kad država članica EU učini nešto tog trenutka politički neugodno za EU, a nešto potpuno drugo je dosljedno inzistiranje na dogovorenom i potpisanom. Ali da ne bude zabune, nitko iz EU institucija niti jednoj državi ne brani da funkcionira na najbolji mogući način. Dakle, vlast u svakoj državi može sama učiniti sve najbolje za razvoj i zaštitu istraživačkog novinarstva ako to želi, ali ako ga opstruira ne treba očekivati da će EU institucije učiniti išta više od dijeljenja javnih ‘packi’.
Kakav bi trebalo da bude odgovor novinara na pokušaje gušenje medijskih sloboda?
LEKOVIĆ: Novinarski. U teoriji to je vrlo jednostavno. Novinari bi trebali samo beskompromisno raditi svoj posao. To je najviše što mi novinari možemo, ali ujedno i najmanje što moramo. U praksi – ima novinara i ‘novinara’, dok su urednici često produžena ruka vlasnika medija, umjesto prvih među jednakima u redakcijama; u medijima je sve manje novinarstva kao što sam već rekao; opća relativizacija čak i temeljnih vrijednosti ne doprinosi ozbiljnom shvaćanju (istraživačkog) novinarstva. Ali unatoč svim tim činjenicama odgovor je i dalje isti… Jedini odgovor novinara na gušenje medijskih sloboda je vlastita sloboda da budu novinari.
Kakva je budućnost istraživačkog novinarstva na Balkanu i šta će ubuduće na nju uticati?
LEKOVIĆ: U društvima gdje je najveća potreba za istraživačkim novinarstvom, ono je najugroženije. To se samo ‘na prvu’ može činiti apsurdnim, ali je zapravo bit priče o istraživačkom novinarstvu. Budućnost istraživačkog novinarstva općenito već je započela, kad se najveći dio ozbiljnih istraživačkih priča počeo ‘proizvoditi’ u organizacijama istraživačkih novinara izvan onemoćalih mainstrem medija, koji se često nikada i nisu ozbiljno i sustavno bavili istraživačkim novinarstvom. Čast iznimkama. Takve organizacije i to vrlo kvalitetne imamo i u ovoj regiji. Utjecaji su uvijek razni – od tehnoloških do financijskih. No, najvažnije utječe to koliko je u nekom društvu zalaganje za borbu protiv korupcije i svih vrst’ nezakonitosti te za načela etičnosti i pravde samo floskula za dnevnopolitičke potrebe, a koliko stvarna politička agenda.
