NJU DELHI – Globalne ekonomske krugove zatekla je početkom ove godine još jedna vijest koja je pokazala da se svijet „vraća tamo odakle je i krenuo“ – odnosno u Aziju.
Kina i Indija su mjesta gdje su nastali prvi proboji u civilizaciji, a sada je situacija takva da je Indija zemlja sa najvećim privrednim rastom od „velikih zemalja“, čak 8,4 odsto, što je više od pet procenata koje Kinezi jedva postižu poslije usporavanja prije nekoliko godina.
Da sve bude još impresivnije, Indija će do 2030. postati treća najveća ekonomija svijeta, posle Kine i SAD, dok će 2075. ovim tempom stići i do drugog mjesta, ispred Sjedinjenih Američkih Država.
Poslije svega ovoga stiže i najfrapantniji podatak, a to je da je Indija u 2024. godini postigla nezamislivo – svega jedan procenat njenog stanovništva sada živi ispod granice siromaštva od 2,15 dolara dnevno. To je uspjela uprkos klasičnim ekonomskim teorijama koje kažu da je za „bijeg iz siromaštva“ neophodna industrijalizacija i prelazak ljudi iz sela u gradove, kao u Britaniji u 19. vijeku ili u Kini na prelazu u 21. vijek.
Goldman Sachs u svom izvještaju navodi kao prednosti Indije sljedeće stavke: rastuća populacija, kapitalne investicije i sve veća produktivnost radnika, ali i opadajući broj izdržavanih lica. Ekonomista specijalizovan za Indiju Santanu Sengupta naveo je u svojoj analizi i da će u naredne dvije decenije Indija imati jedan od najnižih odnosa izdržavanih lica u odnosu na zaposlene među regionalnim ekonomijama.
Ako uporedimo ove brojke sa podacima od prije tačno 30 godina vidjećemo da je 1995. skoro 50 procenata stanovnika Indije živjelo u apsolutnom siromaštvu. Tada je broj siromašnih Indijaca premašivao cjelokupno stanovništvo koje je živjelo u državi 1947. godine, kada je stekla nezavisnost i zbacila britansku vlast. To se nazivalo endemičnim indijskim nedostatkom progresa i zatvorenom petljom siromaštva, prenosi Biznis.rs.
Smanjenje na ispod jednog procenta je začuđujuće jer prkosi dvjema ekonomskim teorijama koje su na Zapadu važile veoma dugo: prva je da se bijeg iz siromaštva može desiti samo uz snažnu industrijalizaciju i preseljenje stanovnika sa sela u grad, uz zamjenu poljoprivrede industrijskom proizvodnjom, a druga je da se bijeg iz siromaštva dešava kada se na tržište rada masovno uključe žene.
Brojke pokazuju da je 40 odsto indijskog stanovništva i dalje zaposleno u poljoprivredi, a da je procenat žena koje su u radnom odnosu svega 20 odsto. Od ljudi koji su napustili siromaštvo, u kineskim istraživanjima oko 37 odsto je prešlo iz poljoprivrede u neku drugu privrednu granu, u Meksiku je taj procenat bio deset, dok je u Južnoj Africi svega sedam odsto.
Ove cifre su impresivne jer pokazuju da Indija izlazi iz siromaštva, a da ne mijenja ni strukturu svoje privrede (poljoprivreda je i dalje zanimanje većine), ni sociološke obrasce – Indijke su i dalje u četiri petine slučajeva domaćice.
Ovo je u oštroj suprotnosti sa istočnom Azijom gdje su žene preuzele mnoge pozicije u sektoru rada, ali istovremeno i postale manje zainteresovane za brak i djecu – što se odražava u minijaturnim natalitetima Kine, Južne Koreje ili, pak, Japana.
To ne znači da u Indiji ne nastaju megalopolisi i da se ljudi ne sele u gradove, ali, po analizi The Economista, migracija u gradove je takođe možda pomogla povećanjem vrijednosti oskudice seoske radne snage, podizanjem plata za ljude koji su ostali na selu. Dodajmo tome da je u Indiji tokom proteklih nekoliko godina izvršena najveća reforma vodovodne mreže, u kojoj je skoro svako domaćinstvo sada dobilo tekuću pitku vodu. I to je sigurno doprinijelo ostanku u poljoprivrednom sektoru.
Indija je, dakle, uspjela da se visoko digitalizuje, ali istovremeno i da sačuva poljoprivredni sektor i stanovnike na selu. Struktura porodice i društveni obrasci (nije za čuđenje imajući u vidu tradicionalističke vizije premijera Narendre Modija) ostali su isti. A zemlja se iščupala iz kandži siromaštva. Ovaj primjer se sada izučava u školama ekonomije jer pokazuje da je moguće ne napraviti zakrčene megalopolise i promijeniti društveno tkivo neke zemlje, a opet postići impresivne ekonomske rezultate.
Narednih 20 godina predstavlja vremenski prozor u okviru kojeg bi Indija trebalo da proširi proizvodne kapacitete, tržište usluga i infrastrukturu, navodi Sengupta.
Možda je upravo Modijeva ideološka pozadina bila pokretačka sila. On je 2022. godine proklamovao da je sledeći cilj „dekolonizacija indijskog uma“ i lansirao ideju „Akhand Bharat“: nepodijeljene ili Velike Indije. Počeo je sve češće Indiju da zove Bharat i govorio da je Indija jedna od najvažnijih svjetskih civilizacija, pa da kao takva treba da bude i svjetska politička velesila – uz SAD, Kinu i Rusiju, i ekonomska sila, ne mijenjajući svoju srž.
Bilo kako bilo, Indija je postala nešto sasvim unikatno u istoriji svjetske ekonomije i ovaj primer će svakako biti analiziran, ako ne i kopiran.