BRISEL, Separatističke težnje sve prisutnije širom Evrope, u Belgiji, Španiji, Velikoj Britaniji, pretpostavljaju pitanje podjele javnog duga koje je teško rješivo.
Prema pisanju francuskog lista Tribin, sa problemom podjele spoljnog duga suočile bi se Velika Britanija, u slučaju eventualne odluke o otcjepljenju Škotske poslije referenduma planiranog za 2014, Španija ukoliko bi se ostvarile separatističke težnje Katalonaca, ili Belgija u slučaju raspada na Flandriju, Valoniju i Briselsku oblast.
Pitanje podjele javnog duga u slučaju separatizma često se u ekonomskoj literaturi objašnjava oslanjanjem na međunarodno pravo na osnovu sporazuma iz Bečke konvencije o državnom nasljedstvu materijalnih dobara, arhiva i državnih dugova potpisanom 8. aprila 1983.
Ali, taj dokument teško da može da bude koristan jer su njega ratifikovale samo 22 zemlje među kojima nisu ni Belgija, ni Španija ni Velika Britanija a ni Kanada, koja se takođe suočava sa separatističkim težnjama Kvebeka.
Osim toga u ovom dokumentu nije ništa precizirano o modalitetima podjele duga.
U slučaju nezavisnosti Paname od Kolumbije 1903, Bogota je nasljedila cjelokupan dug prethodne države. Pakistan je otcjepljenjem Bangladeša 1971, potpomognut Indijom, bio primoran da preuzme na sebe dug u cjelini nasljeđene države.
U toku procesa dekonolizacije, nijedan dio duga metropole nije pao na teret novonastalih zemalja.
Ali, ni ta mogucnost nije primjenljiva u slučaju raspada Belgije, Španije i Velike Britanije, jer niko od njih nije spreman da preuzme u cjelini dug prethodne države.
Postoji mogućnost podjele duga proporcionalno broju stanovnika, kao što je bilo u slučaju raspada Čehoslovacke, kada je primjenjen odnos dva prema jedan, jer su Česi bili dva puta brojniji od Slovaka.
Ista metoda je primjenjena 1834. u slučaju podjele “Velike Kolumbije”, kada su nastale Venecuela, Ekvator i Kolumbija, ili 1840. raspadom Ujedinjenih pokrajina srednje Amerike kada su se izdvojile Gvatemala, Honduras, Kosta Rika i Nikaragva.
Ukoliko bi se ista metoda primjenila u slučaju Belgije, Flamanci bi preuzili na sebe 56 odsto duga, a Valonci 31,7, Briselska oblast 9,9 odsto, ali ne treba zaboraviti da bogatstvo zemlje nije proporcionalno sa brojem stanovnika, tako da bi veći dio duga pao na najširomasnije dijelove, pa bi javni dug Valonije iznosio 127,8 odsto bruto domaćeg proizvoda BDP, a Flandrije 94,6 odsto.
Primjer podjele spoljnog duga Sovjetskog Saveza je prevaziđen, kada se pokušalo da se dug podjeli na osnovu nekoliko kriterijuma, udjela u BDP, izvozu, uvozu i broju stanovnika.
Rusija je međutim 1994. bila primorana da preuzme na sebe cjelokupni sovjetski javni dug ali zahtjevajući od ostalih republika da se odreknu sovjetskih aktiva, na šta su pristali svi sem Ukrajine koja je zadržala 16 odsto svojih obaveza iz sovjetske ere. Kijev je time želio da pokaže svoj suverenitet u okviru međunarodnih finansija.
Izračunavanje podjele javnog duga u zavisnosti od učešća BDP u državnoj zajednici koja se raspala primjenjeno je prilikom podjele Federacije centralne Afrike 1963, iz koje su nastale Zambija, Malavi i Zimbabve. Ali takav kriterijum je nedovoljan jer ne uzuma u obzir nijedan dinamičan element kao što je rast BDP, niti kakve su društvene strukture budućih država i njihov kapacitet otplate dugova.
Metodu podjele duga u funkciji opštih poreskih prihoda koristili su saveznici po završetku Prvog svjetskog rata da bi raspodjelili dugove Austrougarskog carstva i Osmanlijskog carstva, dok su ratnu odštetu platile Austrija, Mađarska i Turska u zavisnosti od odgovornosti u konfliktu.
Teško da bi na ovo pristale Flandrija ili Katalonija jer bi one morale na osnovu tog modela da podnesu veliki teret duga.
Sve primjenjene i predložene metode, međutim, u realnosti se svode na to da je podjela duga rezultat odnosa snaga između država nasljednica u pregovorima gdje se primjenjuju mnogo više politički nego ekonomski aspekti.
Armenidariz de Agion i Viliamson, ekonomisti sa Prestonskog univerziteta, preuzeli su 1993. tri kriterijuma koji će bez sumnje uticati prilikom budućih podjela: spoljni uticaj, odnosi između država nasljednica i, najzad, osjećaj jednakosti. Drugim riječima podjela duga je empirijska a ne teorijska nauka. Svaki slučaj je poseban, zaključuje Tribin. Tanjug
