BEOGRAD, Srbija je u prethodnoj deceniji za gradnju puteva dala 1,5 milijardi evra. Hrvati su dali tri puta više. Međutim, razlika u kvalitetu saobraćajnica sa onima u regionu, definitivno, ne može da se opravda narodnom – “koliko para toliko muzike”.
Standardi za auto-puteve su isti, što znači da je dobar dio radova izvedenih u Srbiji preplaćen, odnosno za uloženi novac dobili smo loš kvalitet, a zakonski okvir je takav da krivca nema.
Od Rijeke do Batrovaca nema nijednog kolotraga, gotovo nijedne zakrpe. Odlična vertikalna i horizontalna signalizacija. Tuneli besprjekorni. Poslije ugodnih gotovo 600 kilometara auto-puta, prelazi se granica. Trese se auto na dionici Šid – Beograd, koja je prije pet-šest godina obnovljena. Zakrpa do zakrpe.
Kroz rehabilitaciju auto-puta ne mijenjaju se geometrijske karakteristike, već se radi zamjena dotrajalih slojeva asfalta. Ako se posao odradi kako nalažu propisi, onda pukotina, udarnih rupa i kolotraga ne smije da bude u periodu od deset godina. To je, naime, vijek trajanja rehabilitovanog auto-puta. Ali, ako se već poslije tri godine pojave oštećenja, onda je primjenjena loša tehnologija, ugrađeni nekvalitetni materijali ili loše izvedeni radovi, pišu Novosti.
Garantni rok koji se predviđa ugovorima je dvije do tri godine i u tom periodu svaku nepravilnost koja se uoči na putu uklanja izvođač, a nakon isteka tog roka održavanje preuzimaju “Putevi Srbije”. I tako poslije pet godina mogu da se pojave pukotine, udarne rupe, a da odgovornih nema.
– Održavanje puteva u Hrvatskoj ili Mađarskoj se radi po najvišim normativima tako da saobraćajnice ne izgledaju kao zakrpljene pantalone, već pružaju sigurnost i udobnost – kaže Goran Rodić iz PKS. – Kod nas se sanacija na dobrom dijelu putne mreže vrlo loše radi. Firme koje izvode te radove su pretežno nereferentne ili rade kao podizvođači firmama koje su ugovorile poslove po damping cijenama, što se odmah odrazi na kvalitet radova, probijanje rokova i dodatne troškove. Samo sedam odsto puteva u Hrvatskoj su radili stranci, a sve ostalo domaća operativa, a kod nas je suprotno.
Najbolji primjer loše izvedenih radova je lijeva traka auto-puta od Beške do Beograda. Izgradnja ovog dijela Koridora 10 završena je 2003. godine, a habajući sloj asfalta udaren je godinu dana kasnije. I nakon samo dvije godine pojavile su se pukotine, koje su izvođači zakrpili takozvanim grafitnim trakama. Za ovu sramotu niko nije odgovarao, a nadležni su se pravdali time da izvođač nije mogao da popravi sve ono što je prethodni – konzorcijum “Rast” nestručno odradio na trasi, pišu Novosti.
– Oko 30 odsto vrijednosti Srbije je u putevima – kaže prof. dr Milan Vujanić sa Saobraćajnog fakulteta. – Niko ne može da ugovori radove tako da put ne bude ravan. Dakle, za sve što se ne odradi kako je ugovoreno, izvođača treba natjerati da posao radi iznova, naravno o svom trošku. Ulica kralja Milana u Beogradu je najbolji primjer kako se poštuju propisi i kako domaća operativa iz Srbije zna posao.
Zakidanje na asfaltu
Nije tajna da se na asfaltu najviše zakida. Računica kaže da na deset kilometara puta, čija je širina šest metara, “uštedom” samo pola ili jednog centimetra sloja asfalta može da se “zaradi” od 60.000 do 120.000 evra. I to da niko ne posumnja, a kamoli primjeti. Kada bi se obavio pregled, pitanje je koliko saobraćajnica u Srbiji zadovoljava standard za gornji noseći sloj od 15 centimetara i završni habajući sloj asfalta od pet do šest centimetara.
