Najnovija izjava Žozea Manuela Baroza potvrđuje da je Evropska unija (EU) usred najveće političke i ekonomske krize od svog osnivanja. U prošli četvrtak Evropska komisija je objelodanila da će privredni rast u 17 ‘starih’ zemalja EU u 2012. godina biti mnogo manji od očekivanog (sa 1.8% srezan na zanemarljivih 0.5%) što ukazuje da će EU biti pod još većim pritiskom od pada ekonomske aktivnosti, povećanja nezaposlenosti, rasta socijalnih tenzija, a s njima nerijetko povezanih međuetničkih, međureligijskih i ideoloških tenzija. Ugledni slovenački ekonomista Jože Mencinger najavljuje da će izlazak iz krize u kojoj se sada EU nalazi potrajati minimalno deset godina i apeluje na strpljivost. Svima je jasno da je nužno reagovati brzo, bez odlaganja i koordinisano kako bi se spriječio kolaps većih razmjera pa je strpljenje sve deficitarnija valuta u EU. To najbolje znaju berzanski brokeri. U takvim okolnostima je po prvi put u javnosti jasno artikulisana ideja o podjeli EU na podunije zbog čega treba razmotriti budućnost u članstvu EU za zemlje našeg regiona.
Zbog nagomilanih problema – finansijska kriza te loša iskustva sa novim članicama, prevashodno Bugarskom i Rumunijom – proširenje na nove članice će izvjesno biti usporeno nakon prijema Hrvatske 2013. godine, uz rigoroznije uslove koje će morati ispuniti pretendenti na članstvo.
Napad bijesa
Tokom Poljskog predsjedavanja EU postalo je jasno da je raspoloženje zemalja članica EU o proširenju evoluiralo iz ‘optimističnog’ u ‘mješovito’, dok tas na vagi nije počeo da se naginje ‘protiv’ proširenja prije nekoliko dana izjavom predsjednika Francuske Nikolasa Sarkozija koji je sugerisao podjelu EU na dvije Evrope. Sarkozi napominje da će EU s proširenjem na Balkan dobiti više od 30 zemalja članica i ispravno zaključuje da bi tako veliki broj različitih zemalja svaki oblik federalizma učinio nefunkcionalnim. Sarkozi takođe ističe da su dosadašnja iskustva pokazala da nove članice EU nisu pokazale očekivanu sposobnost približavanja standardima ‘stare EU’, a to bi moglo dovesti do nefunkcionalnosti evrozone. Zato predlaže podjelu po kojoj bi u jezgru ostalo 17 federalnih zemalja članica EU koje koriste evro kao sredstvo plaćanja, dok bi ostalih deset članica koje ne koriste evro zauzeli vanjski konfederalni krug, odnosno dobili status ‘nižeg stepena članstva u EU’. U drugu grupu bi ušle i ostale zemlje koje bi eventualno pristupile Uniji. Na pomen ‘nižeg stepena članstva’ manje uticajne članice EU dobijaju napade bijesa, dok se zemlje u regionu, ako je suditi po izjavama političara, uopšte ne uzrujavaju. Možda bi trebali.
Šta zapravo znači podjela EU na ‘više Evropa’, Evropu sa ‘dvije brzine’ i ‘niži stepen članstva u EU’?
U igri su monetarna i politička podjela. Pod monetarnom podjelom se podrazumijeva da zemlje koje bez problema poštuju tzv. Ugovor iz Mastrihta, ostanu u jezgru Evropske monetarne unije. Evrozona bi po ovom scenariju brzo produbljivala dodatne integracije uključujući osjetljive oblasti kakve su korporativno i lično oporezivanje. Zemljama evrozone iz više razloga odgovara jak evro, što nije slučaj sa zemljama koje nisu u stanju da poštuju pomenuti Ugovor. Stoga bi u sekundarnoj zoni ostale zemlje kojima treba slabiji evro kako bi podsticale izvoz i tako ubrizgale nužan elan za izvlačenje svojih privreda iz okrnjene ekonomije. Iako se neke zemlje iz evrozone protive ovakvoj podjeli, na kongresu CDU, stranke njemačke kancelarke Angele Merkel, prije dva dana je podržana varijanta u kojoj zemlje koje koriste evro mogu izaći iz evrozone bez napuštanja EU. Upravo ovakve odluke velikih zemalja ukazuju na političku podjelu o kojoj niko otvoreno ne govori, ali je svima jasno da je EU brod u izuzetno uzburkanim vodama pa moćne zemlje gledaju kako da maksimalno zaštite svoje interese. Istorija nas uči da igranje velikih, često ide nauštrb interesa manjih zemalja i od toga strahuju mnogi u ovakvoj EU.
Raskrsnica
Pod pretpostavkom da je ovo zaista model po kojem bi EU uskoro mogla početi funkcionisati neizvjesno je po kojem modelu će se izvesti tranzicija iz sadašnjeg u neki budući model. Mnogi komentatori su saglasni da se mora izmisliti novi model koji bi omogućio postepenu metamorfozu iz današnje političke Evrope u neku drugu Evropu u budućnosti, ali pritom niko ne nudi konkretan niz koraka koji se moraju preduzeti. Vaclav Klaus, predsjednik Češke Republike, zastupa stav da se EU mora transformisati po uzoru na tranziciju kroz koju su prošle zemlje bivšeg socijalističkog bloka nakon pada komunizma. Uz to Klaus nedvosmisleno poručuje da ukoliko “Evropa želi da stane na noge, mora temeljno da se promijeni. Kažimo to jasno: ili će u Evropi što prije biti sprovedena takva tranzicija, ili će Evropa postati periferija svijeta koji se dinamično razvija. Evropski političari ne uviđaju da EU stoji na sudbinskoj raskrsnici i misle da su im dovoljne kozmetičke intervencije”.
Posljedice po BiH
Bez obzira na to da li će EU izabrati radikalno drugačiju paradigmu ustrojstva Unije ili će se držati sadašnjih krpanja rupa koja ne mogu riješiti postojeću sistemsku krizu, zemlje regiona moraju ozbiljno početi razmatrati moguće alternative. Da budem do kraja jasan, smatram da je EU – čak i sa ovakvim sistemskim nedostacima – suštinski kvalitetan politički projekat od kojeg zemlje regiona mogu imati velike koristi. U ekonomskom smislu tu nema nikakvih dilema – robna razmjena BiH u 2010. godini sa zemljama EU iznosila skoro 46 posto i zato ne treba likovati pretjerano nad problemima s kojima se Unija suočava jer će i nas pogoditi.
Ipak, u okolnostima kada se tuđi brod bori da se održi na površini zbog grešaka indukovanih u njegovom sistemu, treba biti pragmatičan i tražiti način kako da se naš mali čamac spasi od vrtloga koji ga može povući na dno. Najsigurnije, ali podjednako bolno rješenje za ovdašnje građane – a naročito za političke i finansijske odmetnute elite – je usvajanje evropskih standarda bez računanja na potencijalno članstvo. Prihvatanje međunarodnih standarda je nužno za obezbjeđivanje političke stabilnosti i ekonomske privlačnosti ovog prostora u svijetu koji će se u budućnosti mijenjati nesmanjenom brzinom. Ne treba smetnuti s uma da će čak i u idealnim okolnostima proći između 6-10 godina do trenutka kada zemlje regiona zakorače u EU, a početkom 2020-ih će EU već uveliko izgledati drugačije od sadašnjeg uređenja. Zato dostizanjem međunarodnih standarda možemo da obezbijedimo mjesto na tržištu bez vezivanja za neizvjesnu budućnost EU.
Autor: dr političkih nauka Siniša Marčić
3 komentara
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
Ovdje samo treba naglasiti da preovlađujuća politička linija u BiH želi da se EU bavi Bosnom, a fingira da želi ćlanstvo. Do sada se moglo više uraditi na divezifikaciji spoljne trgovine, što je potrebno bez obzira na zacrtane EU politike. No činjenica je da BiH više očekuje od EU i pasivno pluta u vlastitoj žabokrečini.
Slavisa, potpuno si upravu
O clanstvu BIH u EU moglo bi se ozbiljnije govoriti tek za 10-tak godina, medjutim cisto sumnjam da ce tada biti EU!
U sustini nije bitno uci u EU nego dostignuti standarde koji vladaju u istoj..