SARAJEVO, Sud Bosne i Hercegovine odbio je tužbu protiv rješenja Konkurencijskog savjeta BiH i potvrdio da su UniCredit Bank Mostar, Raiffeisen Bank Sarajevo, Turkish Ziraat Bank Bosia Sarajevo, te „Tenfore“ Banjaluka zloupotrijebili dominantan položaj na tržištu zbog čega moraju platiti kaznu od blizu 2,2 miliona KM. Unicredit banka mora platiti kaznu od 690 hiljada KM, Turkish banka 200.000, a Raiffeisen banka najveću od čak 1,3 miliona KM, prenosi poslovni portal CAPITAL.ba.
U presudi Suda BIH navodi se da su ove banke zloupotrijebile svoj položaj kroz zastupanja u pružaju usluga interanicionalnog transfera novca između fizičkih osoba bez otvaranja bankarskog računa u BiH ugovaranjem restriktivnih odredbi o zastupništvu sa „Western Union Network“ iz Franuske, čije su odredbe o ekskluzivnosti ograničile tržište na štetu potrošača.
Banke su pred Sudom pokušale da ospore rješenje Konkurencijskog savjeta BiH, koje im je „odrezalo“ ove kazne.
Sud BiH odlučio je da odbije tužbu banaka konstatujući da se osporeni konačni upravi akt Konkurencijskog savjeta BH zasniva na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni Zakona o konkurenciji.
Sud navodi da je Konkurencijski savjet utvrdilo da Western Union pruža usluge od 1998. godine, kao i da usluge slanja i primanja novca bez bankarskog računa nemaju supstituta u drugim sličnim uslugama.
U postupku je utvrđeno da Western Union ima četiri zaključena ugovora o međaanrodnom zastupanju na teritoriji BiH, da su UniCredit Bank, Turkish Ziraat Bank Bosnia, Raiffeisen Bank BiH i Tenfore Banjaluka zastupnici Western Uniona u BiH, te da su važeći ugovori zaključeni na period od pet godina sa produženjima od godinu od po godinu nakon isteka inicijalnog peroda. Osim toga, Konkurencijski savjet je utvrdilo da ugovori o zastupanju sadrže tzv. klauzulu ekskluzivnosti, odnosno sadrže odredbu o nepružanju konkurentskih usluga, prema kojoj zastupnik prhvata da neće tokom peroda važenja ugovora, kao i jednu godinu nakon njegovog isteka ili raskida nastupati kao agenti ili zastupnici druge vrste komercijalih transfera novca.
Ista „isključivost“ odnosno eksluzivnost utvrđena je i ugovorma sa podzastupnicima.
Osim toga, Konkurencijski savjet je utvrdilo činjenicu da kada je na snagu stupio međunarodni ugovor Western Uniona i UniCredit bank 26.7. 2005. , tužitelj je imao zaključen jedan ugovor o podzastupništvu, a prije stupanja na snagu prvog amandmana na ugovor o zastupanju, 28.3.2012. pružao je uslugu brzog slanja novca na 89 lokacija u BiH.
Osnovni ugovor je izmijenjen na način da su u njemu brisane odredbe o ekskluzivnosti, što je inicirano od Western Uniona.
Sud je utvrdio i da je Konkurencijski savjet BiiH pravilno utvrdilo relevantno tržište, navodeći da na tržištu ne postoje supstituti uslugama koji bi u tehničkom smislu i u drugim bitnim karakteristikama mogli zamijeniti usluge elektronskog transfera novca. Takođe, i tvrdnje tužitelja da se svojstvo potrošača usluge slanja novca osporava rezidentima i pripisuje nerezidentima su neosnovane.
Za sud su sporne i restriktivne odredbe koje su, kako se navodi, dovele do ograničavanja i zatvaranja tržišta potrošačima u BiH, jer onemogućuju pošiljaoce van BiH da šalju novac preko drugih eventualnih konkurenata.
Nadalje, Konkurenccijski savjet je ustanovilo da je Western Union dominatann na relevantnom tržitšu u pružanju usluga interacionalnog transfera novca s obzirom da na tržištu BiH ne djeluje ni jedan drugi globalni operater koj omogućava pružanje iste ove vrste usluge.
Kao neosnnovan ocijenjen je i prigovor da tužitelju nije data mogućnost da se očituje na dokaze pribavljene po službenoj dužnosti. Sud je, naime, naveo da nije utvrđena obaveza Savjeta da o svakoj radnji obavještava stranke u postupku.
Žalba banaka
Navodeći kao argumente povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u dijelu odluke o visini kazne, banke su tražile da se poništi osporeno rješenje i obaveže Konkurencijski savjet da nadokadi troškove postupka.
U obrazloženju tužbe banke su navodile da je rješenje Savjeta doneseno bez održavanja usmene rasprave iako je Zakonom o konkurenciji obavezna, te je ukazala da postupkom Konkurencijskog savjeta nije obuhvaćen privredni subjekt Western Union, ali jeste Tenfore d.o.o. Banjaluka, koji je servisni centar za poslove Western Uniona.
Takođe, u tužbi je navodeno da je Savjet izvelo zaključke samo na osnovu ocjene akata koje je primilo od etitetskih agencija za bankarstvo, a koje je pribavilo po službenoj dužnosti i bez znanja ili obavještavanja stranaka u postupku čime su one onemogućene da se odgovori na dokaze i na taj način zaštite svoja prava i interese.
Banke su smatrale da Konkurencijski savjet nije odredilo relevantno tržište, da nije uzelo u obzir da li dolazni transferi novca, odnosno unutrašnja logistika, predstavljaju uslugu i na kojem tržištu. Najmanje 90% usluga Western Uniona (usluga slanja novca) bez otvaranja bankarskog računa se odnosi na usluge koje pružaju klijentima izvan tržišta BiH, i na taj izbor ni jedan od domaćh subjekata kao primatelj sredstava ne može uticati, a upravo sa takvima banke i posluju.
Osim toga, domaći potrošači su, kao korisnici usluge brzog slanja novca, ograničeni i važećim propisima, kojima se reguliše devizno poslovanje, odnosno zakonima od deviznom poslovanju FBiH i RS, prema kojima postoje ograničenja u pogledu iznosa sredstava za koja može biti izvršen transfer u inostanstvo.
CAPITAL: S.Vukelić
