Denis Vengust: Fondove treba otvoriti odmah

Društva za upravljanje su se 13 godina pravdala, kako se ništa ne može učiniti zbog političkih i drugih razloga (često sam slušao pravdanja u stilu: „jedan čovjek odlučuje sve- mu pa se ne može ništa“ i slično…). Smatram, da je to samo izgovor za pomanjkanje volje a ponekad možda i korupciju. Napisali smo već, da je njihove tvrdnje najbolje opovrgao Penzioni rezervni fond Republike Srpske (PREF) koji je već u prvoj godini postojanja učinio i postigao više, nego 13 investicionih fondova u svih 13 godina njihovog postojanja. U svijetu svugdje važi, da je državno upravljanje imovinom neefikasno. A u RS, je čak i državni fond puno efikasniji od DUFova.

Upravljači fondova su jednostavno predugo predobro živeli sa vrlo malo rada, bez obzira na činjenicu da se imovina fondova u međuvremenu brzo topila. Sad, kad se zbog dobrog zakonskog prijedloga tome konačno nazire kraj, upravljači fondova su se prepali, da će izgubiti sve svoje nezaslužene koristi i privilegije. Počeli su se pozivati na svih 460.000 malih akcionara u RS, za koje im je sve do sad bilo baš svejedno. Njihovo upozoravanje, da prije usvajanja zakona treba obaviti dodatne detaljne analize o posljedicama, razumijemo prije svega kao pokušaj dodatne kupovine vremena, da bi DUFovi barem još neko vrijeme mogli (ne)raditi kao dosad. Još jednom upozoravamo, da vrijeme naglo ističe. Sa obzirom na dosadašnji trend smanjivanja imovine fondova u RS, će vrlo brzo biti prekasno, ako se ne implementiraju predložene promjene. Fondovi neće propasti zbog otvaranja, nego u slučaju, da se sadašnji način upravljanja nastavi još par godina.

Iskustva iz ostalih zemalja sa sličnim masovnim načinom privatizacije (Češka, Slovenija, Romunija, Crna Gora…) pokazuju, da ako se transformacija u otvorene fondove uradi na pravi način isplata praktički nema, u većini slučajeva je bilo čak više uplata nego isplata. A postoje i više negativnih primjera zemalja sa masovnom privatizacijom, gdje transformacija nije bila obavljena ili barem ne na pravi način. U Slovačkoj i Moldaviji tržište kapitala praktički više ne postoji već niz godina, jer njihovi privatizacioni fondovi/ holdinzi nisu bili pretvoreni u uzajamne fondove. A u Sloveniji je praktično sva imovina privatizacionih fondova koja nije išla u uzajamne fondove, bila ili uništena ili opljačkana (većina holdinga koji su nastali u iz ovih privatizacionih fondova je već u stečaju ili vrlo blizu njega). Veliku štetu malim akcionarima slovenskih privatizacionih fondova je nanjelo i stalno odugovlačenje pod uticajem lobija DUFova. Prespora i samo djelimična transformacija slovenačkih IFova u otvorene fondove je i jedan glavnih razloga za velike probleme u kojima je sad slovenačka privreda.

Takođe, nije istinita trvdnja, da će krupni investitori otvaranje fondova iskoristiti za povlačenje sa tržišta. Kao prvo se možemo zapitati, zašto bi se investitori povukli, ako DUFovi dobro upravljaju sa fondovima… Ova tvrdnja pored toga ukazuje na nerazumijevanje koncepta „povećavanje vrijednosti za akcionare“ koja je na razvijenim finansijskim tržištima glavni cilj kompanija i fondova.

Fondove bi bilo najbole otvoriti odmah, ali sa visokom izlaznom provizijom (možda čak 50% u prvoj godini) i drugim odredbama (isplate u ratama i u HOV…), koje bi destimulisale isplate (osim u slučajevima gdje DUFovi nesavjesno  upravalju  imovinom  fondova  – onda i trebaju biti „kažnjeni“ sa isplatama).

Crna Gora je poslednji  dobar  primjer  iz  prakse.  Tamo su fondove otvorili odmah (bez još dodatnih 4 godina čekanja kao što je predviđeno u  RS).  Ali  uprkos  tome, isplata skoro nije bilo (odnosno su zanemarive u odnosu na ukupno imovino fondova), a vrijednosti fondova kao i ostalih akcija su znatno veće nego prije transformacije. Akcije fondova pa i drugih akcija su sad u znatnoj mjeri počeli kupovati i strani investitori (prije svega američki) i promet na Montenegro berzi je znatno porasao.

Investicione fondove u RS vidimo kao veliku investicionu priliku, jer njihove akcije u prosjeku kotiraju na svega 40% neto vrijednosti imovine, a imovina je u prosjeku takođe podcijenjena.

Kad stranim investitorima pokažemo ove diskonte od 60% i više, ne mogu da vjeruju, jer je recimo prosječni diskont zatvorenih fondova u Americi svega 4%. Ovi ogromni diskonti samo po sebi najviše govore o lošem kvalitetu upravljanja privatizacionima fondovima i nepovjerenju u DUFove.

Jasno nam je zašto se DUFovi protive predloženom načinu novog obračuna provizije. Ali sadašnji način je prosto neodrživ, jer brzo smanjuje imovinu fondova, koji će sa ovakvim načinom obračunavanja provizije za par godina ostati bez likvidne imovine. A još barem jednako bitno je činjenica, da su sa sadašnjim načinom interesi upravljača i akcionara fondova potpuno neusklađeni. DUFovi svoje provizije obračunavaju na visoke vrijednosti neto imovine, koje su sa druge strane za akcionare potpuno teoretske, jer mogu svoje akcije prodati za samo 40% ili čak manje od ovih vrjednosti. To je prosto nepošteno.

U svim zemaljama regiona je transformacija fondova na kraju završila na Ustavnom sudu, ali DUFovi su sa time uvijek samo kupili vrijeme (a imovina fondova se je u međuvrijemenu topila). Ustavni sudovi su na kraju svugdje presudili, da je riječ o pitanju šireg narodnog interesa i da se kod sudbine bivših privatizacionih fondova ne mogu pri- menjivati pravila koja važe za uobičajena privredna društva. Masovna privatizacija se desila samo jednome, zato za subjekte koji su pokupili certifikate većine stanovništa i privatizovali značajni dio privrede ne mogu da važe ista pravila kao za „svaku pekaru ili čevabžinicu“.

Naša velika primjedba na zakon jeste, da je predviđeni rok za transformaciju od 4 godine predug, i to iz više razloga. DUFovi ionako već više od dvije godine znaju šta ih čeka, pa se mogu već spremati na otvaranje. Pored toga zakon još nije u proceduri, pa će im odgađanje pokloniti još dodatno vrijeme. A sigurno će pokušavati kupiti dodatno vrijeme još i sa ustavnim sporom. A pored toga je stvarni rok faktički 6 godina, jer su i iza 4 godine predviđene još dvije godine sa višim izlaznim provizijama. Trebamo još jednome naglasiti, da iskustva iz svih ostalih zemalja pokazuju, da ako transformacija traje predugo, se u međuvremenu izgubi većina imovine fondova.

Najveća laž i manipulacija su tvrdnje, da će transformacija koristiti samo malom broju slovenačkih i hrvatskih investitora. Kao što može svako provjeriti, još uvijek je oko 70% akcija fondova u rukama malih akcionara iz RS, koji su bez prave zaštite. Na drugoj strani su DUFovi, koji lobiraju protiv transformacije. A od njih su samo dva DUFa pod većinskim utjecajem domaćih rezidenata, a svi ostali pod većinskim utjecajem stranih subjekata (iz Slovenije, Crne Gore, Litvanije, Monte Carla, Kipra, Njemačke…). Zbog toga je žalosno, da su ovi strani DUFovi iskoristili Boračku organizaciju, da se bori za interese njihovih stranih vlas- nika. Sad stranci zbog svog interesa preko domaćih kolega šalju neistinite poruke, kako će transformacija koristiti strancima i štetiti domaćem okruženju. A istina je potpuno obrnuta. Transformacija će prije svega koristiti brojnim domaćim akcionarima (njih 460.000) a protiv nje se bore DUFovi, koji su skoro svi u stranom vlasništvu i vuku debele provizije iz fondova, a imovina nestaje.

Investicioni menadžer fonda Balkan Emerging Frontiers

 Denis Vengust