LOPARE – Sa rastom svijesti o potrebi očuvanja tradicionalnih vrijednosti i nasljeđa kao bitnog dijela sopstvenog identiteta, posljednjih godina se i sve više starih vještina i zanata, poput klesarskog, vraća na velika vrata.
Kamene kuće bile su karakteristika većine majevičkih sela u prošlosti. Iako su vremenom neki drugi građevinski materijali potisnuli kamen, sve je više onih koji se vraćaju materijalu kojeg su koristili njihovi preci.
Ruke majstora Živana Lazića (72) iz Tobuta još klešu majevički kamen. Prije rata radio je u Sloveniji sa braćom i sinom, a onda se starina Živan, po povratku u rodno selo, vratio starom zanatu.
Iako na pragu osme decenije, Živan uljepšava domaćinstva u Tobutu, Maleševcima i drugim podmajevičkim selima. Gradi kuće, pomoćne objekte, pečenjare, ograde, kamine i druge ukrase od kamena.
– Kamen otkopavam u šumi. Pažljivo odstranim zemlju, onda ga željeznim majzlom pocjepam i dovlačim kući. Nije ovo lagan posao. Potrebno je dosta vještine. Nekada su se dnevno mogla uzidati samo tri kamena. Prvo su se u šumi morala isklesati u kocku, za šta je trebalo mnogo vremena, a onda smo ih vukli s volovima i zaprežnim kolima. Ovaj posao bio je i fizički naporan, ali i opasan posebno zimi – kaže starac.
Dodaje da se ovim poslom nekada bavilo dosta majstora, a sada tek poneki.
– Mnogo starih kuća na Majevici propada i niko ih ne obnavlja. Otišla djeca u gradove i u inostranstvo – kaže Živan.
Majstor Živan radio je i ukrasni zid u dvorištu Sretena Milutinovića u selu Maleševci.
– U našem domaćinstvu sačuvane su kuće od starog majevičkog kamena „sige“, kako ga zovu. Iznad vrata ostala je zapisana godina gradnje i ime majstora. Želim da buduća pokoljenja mogu da vide i podsjete se kako se nekada živjelo na ovim prostorima – kaže Milutinović.
Pojedini domaćini u podmajevičkom kraju zbog oštećenosti objekata uspjeli su sačuvati samo temelje i podrume nekadašnjih kuća. I na njima sada grade nove objekte koji će ličiti na one od prije stotinu i više godina.
Jovan Popović iz Triješnice kamenoj kući našao je i novu namjenu.
– Čuvaćemo tu zimnicu. Napravićemo i ljetnjikovac i sušaru. I sve će to biti baš onako kako je nekada bilo da nas podsjeća na bezbrižne dane u djetinjstvu – ističe ovaj domaćin.
U podmajevičkom kraju na desetine starih kuća dobile su novi sjaj, jer nasljednici žele da sačuvaju pradjedovska ognjišta. Uporedo sa obnovom stambenih objekata od prije jednog vijeka, ovdašnji ljudi rekonstruišu i stare pomoćne objekte, udžarice, ambare, sušnice i druge, želeći da sačuvaju potpuni izgled nekadašnjeg domaćinstva predaka.
U mnogim obnovljenim udžerama domaćice su skinule prašinu sa razboja, koji su pripadali njihovim bakama i prabakama i počele da tkaju. Dijelovi nekadašnjih narodnih nošnji od lana i beza kao što su pregače, pojasevi, tkanice ili torbe koje se i danas u seoskim kućama koje drže do tradicije koriste kada se pozivaju gosti na svadbe i druga veselja, različite po motivima, bojama, detaljima, sve su traženije. A budući da su na cijeni u dijaspori, mnoge vrijedne tkalje na ovaj način dopunjavaju kućni budžet.
Kamene kuće, pjevanje u troje, ženske i muške vokalne grupe, uz dvojnice, šargiju ili saz, specifična kuhinja sa nacionalnim jelima poput cicvare i sušenog sira zarca i nadaleko poznata rakija šljivovica karakteristični su za Majevicu i Podmajevicu. Uprkos raznim iskušenjima kroz vijekove, Srbi su sačuvali običaje i tradiciju, a time i svoj identitet. SrpskaInfo
