Kad mlijeko postane biznis: Kako je ugašena mljekarska industrija u Banjaluci

BANJALUKA – Kineska poslovica kaže – Strpljenja. Vremenom od trave postane mlijeko. Na žalost ova poslovica, koja nas uči da se uz malo strpljenja na jednostavan način može proizvesti hrana, a njen višak prodati, ne vrijedi u slučaju Grada Banjaluke, jer je nakon propasti banjalučke „Mljekare“, počela propadati i proizvodnja mlijeka u okolini Banjaluke.

Priča o propasti banjalučke „Mljekare“ počinje sa danom njene privatizacije 2004. godine. Umjesto da nakon privatizacije firma doživi uspjeh, kao što bi to trebalo biti u svim kapitalističkim sistemima, „Mljekara“ je doživjela propast.

Uostalom kao i gotovo sve firme u Banjaluci koje su prodate u procesu privatizacije, jer je broj radnika nakon privatizacije banjalučkih privrednih giganata smanjen sa više od 70 hiljada na svega nekoliko hiljada. Da se pogrešno ne shvati, to ne znači da je društveni oblik svojine bolji od privatnog, nego da je cilj privatizacije u Republici i Banjaluci, bila isključivo pljačka.

Po svemu sudeći većina fabrika je prodavana ispod cijene, kako bi kupci došli do zemljišta na kojem je preduzeće, te ga potom preprodali kao građevinsko zemljište koje ja imalo višemilonsku vrijednost, nakon čega bi uslijedila izgradnja stambenih ili stambeno-poslovnih objekata.

Tako je „Mljekara“ prodata za 500 hiljada marka, iako je njen kapital iznosio više od sedam miliona maraka. Prodaja za manju cijenu i ne bi bila toliki problem da je firma nastavila sa radom. Međutim svi radici su vremenom otpušteni, a mljekara je zatvorena.

Važno je dodati da je Grad Banjaluka na mjestu sadašnje „Mljekare“ regulacionim planom predvidio izgradnju hotelsko-kongresnog centra. Banjalučka „Mljekara“ radila je 55 godina, od 1956. do 2011. godine kada je zatvorena. Čak je opstala i tokom proteklog rata, ali privatizaciju nije preživjela. Preduzeće je 2004. godine prodato „Mlekari“ iz Subotice uz obavezu da kupac u narednim godinama uloži 13 miliona maraka u povećanje proizvodnje mlijeka, te zadrži radnike.

Inače „Mlekara“ je za 66 % kapitala banjalučkog proizvođača mlijeka platila 500.000 KM, ali nije izvršila svoju obavezu da u povećanje prizvodnje uloži 13 miliona KM, nego gotovo odmah, nakon privatizacije započinje i propast banjalučke mljekare.

Umjesto povećanja proizvodnja počinje da se smanjuje, smanjuje se otkup mlijeka od proizvođača, ali se počinje povećavati uvoz mlijeka iz Srbije, tačnije iz beogradskog preduzeća „Imlek“ čiji je vlasnik isto preduzeće koje je kupilo banjalučku mljekaru – „Danube Foods Group“.

Naravno, osim radnika mljekare najveće probleme imali su tada i kooperanti-proizvođači mlijeka koji su naglo smanjili proizvodnju. Dvije godine kasnije firma „Danube Foods Group“, sada već vlasnik „Imleka“, „Mlekare“ iz Subotice i banjalučke „Mljekare“, kupuje preduzeće „Mlijekoprodukt“ iz Kozarske Dubice, mljekaru koja je tada imala najveći udio u proizvodnji i prodaji mlijeka u BiH.

Nakon što je kupljen „Mlijekoprodukt“ novi vlasnik je od Vlade RS tražio da bude izmjenjen privatizacioni ugovor, odnosno da se pod obavezom investiranja u „Mljekaru“ prizna ulaganje u kupovinu firme „Mlijekoprodukt“, na što je Vlada nakon nekog vremena i pristala.

Šta to znači? Znači da je Vlada RS pristala da kupovinu privatne mljekare izjednači sa investiranjem u privatizovanu državnu mljekaru. Na ovaj način „Mljekara“ je praktično poklonjena kupcu, jer je kupac novac namjenjen za razvoj „Mljekare“ usmjerio u kupovinu druge firme.

Propast banjalučke „Mljekare“ nakon privatizacije postaje kontinuirana, iako su nadležni pokušali prikazati da nije tako. Imali su priliku da raskinu privatizacioni ugovor, ali do toga nije došlo. Međutim, za šest godina od privatizacije, odnosno u periodu 2004.-2010. godina, dugovi „Mljekare“ se akumuliraju, da bi na kraju iznosili 20 miliona KM, bili su veći od kapitala firme, pa je preduzeće moralo u likvidaciju. Treba reći da je nakon kupovine „Mlijekoprodukta“ sva vrijednija oprema prevezena iz „Mljekare“ u „Mlijekoprodukt“.

Konačno u septembru 2010. godine otvoren je u Aleksandrovcu kod Lakataša novi proizvodni pogon „Mljekare“ koji je navodno trebao zaposliti nove radnike i povećati proizvodnju. Od svega nije bilo ništa, jer je nakon samo pola godine firma zatvorena a svi radnici otpušteni. Ovim je stavljena tačka na privatizaciju i rad banjalučke „Mljekare“.
Po svemu sudeći da je i ovo bio samo predizoborni trik onih koji su dopustili i vodili ovakvu privatizaciju „Mljekare“ jer je preduzeće u Aleksandrovcu otvorio, mjesec dana prije opštih izbora, tadašnji premijer a nakon izbora novi predsjednik Republike Srpske.

Privatizaciju svih preduzeća sprovodile su i kontrolisale nadležne institucije Republike Srpske, prije svega Direkcija za privatizaciju koja je nadležna ministarstva obavještavala o toku privatizacije.

Mini „Mljekara“ na Manjači

Stavljanjem tačke na rad „Mljekare“ ipak nije završena priča o proizvodnji mlijeka u Banjaluci, ali čini se i na zloupotrebe u proizvodnji mlijeka.

Kada je banjalučka „Mljekara“ premještena u Aleksandrovac vlasti Grada Banjaluka obećale su proizvođačima mlijeka da će na Manjači otvoriti mini mljekaru koja bi otkupljivala njihovo mlijeko, što bi predstavljalo određenu zamjenu za banjalučku „Mljekaru“. Zaduženje da napravi mljekaru je dobio Centar za razvoj poljoprivrede i sela iz Banjaluke. Međutim plan je bio aktuelan samo za vrijeme dok „Mljekara“ nije napustila Banjaluku, a onda je sve stalo.

Od mini mljekare na Manjači ni traga ni glasa, iako je po svemu sudeći mnogo novca potrošeno za ovu namjenu. Koliko – mediji do sada nisu mogli saznati, iako je više puta upućivan zahtjev za zvaničnu informaciju. Takođe, na internet stranicama i zvaničnim sajtovima institucija ovih podataka nema.

Poznato je da Centar posjeduje određen broj muznih krava čije se mlijeko redovno prodaje firmama koje ga danas otpkupljuju od svih proizvođača na Manjači, pa tako i Centra, a u pitanju su „Mlijekoprodukt“ i „Megle“.

Centar je osnovan 2003. godine, odlukom Skupštine Grada Banjaluka, a navodno je od tada do danas za razvoj banjalučkih sela izdvojeno više od 100 miliona KM. Svi koji žive u Banjaluci svjedoci su u kakvom su stanju sela oko Banjaluke.

Zbog toga javnost često postavlja pitanje gdje je trošen novac, mada se može reći gdje nije – a to je u izgradnju mini mljekare na Manjači. Inače u izvještaju Centra od 2011. godine stajalo je da su završeni radovi na objektu mini mljekare, da je nabavljena i monitrana oprema i pušteno u rad automatsko izmuzište.

Proizvođači mlijeka sa Manjače sa kojima smo razgovarali, a koji su ipak željeli da ostanu anonimni, kažu da su čuli da je mini mljekara na Manjači trebala biti napravljena, ali da ne znaju zašto nije. Kažu da je ovo zaboravljena tema, da se već odavno i ne spominje. Nije im jasno zašto grad veličine Banjaluke nema svoju mljekaru koja bi mlijeko otkupljivala i prerađivala, posebno mlijeko sa Manjače jer je poznata kao stočarski kraj u kojem se proizvodi velika količina kvalitetnog mlijeka.

“Čudno je da ovoliki grad nema barem jednu mljekaru. Proizvođači bi u tom slučaju vjerovatno imali veću cijenu prilikom prodaje jer bi transport o Manjače do Banjaluke bio jeftiniji nego do nekih drugih mjesta. Za mini mljekaru sam čuo, pričalo se da se treba praviti, ali nikada nije napravljena. Ne znam zašto. Međutim pitanje je da li bi nam sad i trebala, ja mislim da ne bi, jer se proizvodnja, prije svega zbog loših subvencija zadnjih godina toliko smanjila, da ne znam šta bi se u njoj prerađivalo”, rekao je jedan od proizvođača.

Dakle potrebe za Mljekarom na Manjači više nema, a ko je u međuvremenu šta potrošio, izgleda da više i nije bitno.

Što se tiče načina potrošnje novca od strane Centra za razvoj sela, uz ovo pitanje u javnosti su često otvarane afere. Tako je u javnost dospjela informacija da je Centar platio 60.000 KM za izgradnju ograde oko stadiona fudbalskog kluba „Krupa“ iako se novac ove ustanove može koristitu samo za poljoprivredu. Inače, ovu informaciju objavila je Glavna služba za reviziju javnog sektora koja je istovremeno ukazala i na druge nepravilnosti u radu Centra za razvoj sela.

Dakle u protekloj deceniji, što se tiče mljekarske industrije u Banjaluci, došlo je do apsurdne situacije. Nakon privatizacije „Mljekare“ firma je zatvorena, radnici su ostali bez posla, a proizvođači bez sigurnog otkupljivača. Potom je i novootvoreni pogon u Aleksandrovcu, koji je trebao zamjeniti „Mljekaru“ – zatvoren. Planirana je izgradnja mini mljekare na Manjači, zašto su izdvojena značajna sredstva, mini mljekara nije napravljena kao što je planirano, ali su pare izdvojene za nju – potrošene.

Danas se zbog loših uslova, prije svega neadekvatnog sistema subvencionisanja proizvođača, smanjuje proizovodnja mlijeka pa i da je napravljena mini mljekara, pitanje je kome bi danas bila potrebna i šta bi se u njoj prerađivalo.

Imate li odgovor na pitanje ko je kriv za ovo? Nemate pravo da dva puta pokušate. B1info.ba

* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)