BANJALUKA, SARAJEVO/ Zaštita prehrambenih proizvoda u BiH s nekim od postojećih oznaka je poprilično složen i nejasan proces zbog čega proizvođači u njemu ne prepoznaju svoj interes i moguće benefite.
Primjera radi, u Agenciji za bezbjednost hrane BiH pokreće se proces registracije oznake originalnosti, geografskog porijekla i tradicionalnog ugleda prehrambenih proizvoda, ali kako su nam rekli do sada nisu primili nijedan zahtjev da neku od oznaka i pored brojnih prednosti.
“Registracija ima brojne prednosti za proizvođače, potrošače, ali i geografsko područje sa kojeg proizvod sa zaštićenom oznakom potiče. Proizvod koji nosi jednu od registrovanih oznaka postaje prepoznatljiviji, može ostvariti znatno višu cijenu i bolju poziciju na tržištu. Sa aspekta potrošača, sprječava se mogućnost prevare potrošača o porijeklu proizvoda, a direktna veza proizvoda s određenim geografskim područjem daje dodatnu vrijednost i prepoznatljivost tom području”, kažu u Agenciji.
Međutim, možda jedan od glavnih razloga leži u činjenici da proces registracije geografske oznake, osim ove agencije, vodi i Institut za intelektualno vlasništvo u BiH, a koji je do sada ovu oznaku dodijelio za petnaestak proizvoda, među kojima su trapist sir, romanijski skorup kajmak, hercegovački med, ljubuški rani krompir.
Iz ovog instituta nam nisu odgovorili na pitanje zašto bi proizvođači po pitanju ove oznake trebalo da se obrate baš njima, dok u Agenciji za bezbjednost hrane kažu kako dvije institucije ne vode jedan te isti proces, te da ni procedura nije ista, s tim da nam te razlike nisu razjasnili.
Ipak, i jedni i drugi se za proces registracije pozivaju na Zakon o zaštiti oznaka geografskog porijekla BiH, a kojeg očigledno tumače dvostruko.
U Ministarstvu spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH kažu kako im se iz ove dvije institucije niko nije obraćao po ovoj problematici te da će, ukoliko se to desi, pružiti svoju pomoć.
Sa druge strane, proizvođači tvrde kako bez obzira na to kojoj se agenciji javili po pitanju zaštite, velike koristi nema.
“To ne vrijedi puno s obzirom na sudstvo i institucije koje bi trebalo da štite domaću proizvodnju, a u to se puno ne upliću. Iza svih tih oznaka mora stati država, jer bi najveći interes za zaštitu domaće proizvodnje trebalo da ima upravo ona”, kaže Draženko Budimir, direktor Zadruge “Livač” iz Banjaluke, koja je u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH, ali i u Ženevi, zaštitila sir trapist.
Prema njegovim riječima, proces dobijanja neke od oznaka je veoma skup, a niko ne garantuje da će ona na kraju i biti dobijena, dok navodi primjer Hrvatske u kojoj se, za razliku od BiH, sve plaća nakon završetka procedure, što je vjerovatno jedan od razloga za mali broj zaštićenih proizvoda.
Omer Mrakić, predsjednik Udruženja proizvođača sira u BiH, kaže kako je u planu zaštita vlašićkog sira, ali da su procedure jednostavno zbunjujuće.
Sa druge strane, kako dodaje, ukoliko se i dobije neka od oznaka, moraju da se ispune brojni uslovi, među kojima je i registracija proizvođača, kojih je trenutno veoma malo.
Inače, prema ranijim procjenama, u BiH postoji više od 150 proizvoda koji bi se mogli zaštititi.
U Evropi, sa oko 300 zaštićenih proizvoda, Italija je jedan od lidera po broju registrovanih oznaka originalnosti, geografskog porijekla i tradicionalnog ugleda.
Prema posljednjim podacima, ukupna vrijednost trgovine svim prehrambenim proizvodima sa zaštićenim oznakama na nivou EU iznosi 54,3 milijarde evra. Nezavisne
