U posljednju nedjelju 2011. godine Evropska unija (EU) i cijela Evropa, ulaze sa ogromnim teretom finansijske, ekonomske, socijalne i političke krize koju brojni uticajni intelektualci nazivaju pravim imenom – depresijom koja je skoro identična onoj iz 1930-ih godina.
Za CAPITAL piše: dr.političkih nauka Siniša Marčić
Čak i tradicionalno uzdržane moćne organizacije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), bez imalo tipične diplomatičnosti i političke korektnosti javnost podsjećaju na ono što se desilo u Evropi nakon pomenute depresije. Kriza je preduboka da bi se s njom bilo ko više poigravao.
Upozorenje šefice MMF-a Kristin Lagard samo je djelimično posljedica zaoštrenih odnosa između kontinentalnog dijela EU, prije svega Francuske i Velike Britanije nakon što je Dejvid Kameron odbio učestvovati u pomoći za spas evra. Pravi razlog je ipak u činjenici da se svijet, mataforički rečeno, poput trapavog broda nalazi usred oluje na pučini dok se infantilna evropska posada prepire oko kursa koji treba zauzeti da bi se izbjegla katastrofa. Jasno je da bez čvrstog liderstva iza kojeg će redove zgusnuti sve velike evropske zemlje evropski brod može uskoro naići na opasne hridi koje će ga povući na dno.
Dosadašnja taktika političara može se svesti na dva trika: izbjegavaj pogledati problem u oči i ne dozvoli da građani shvate šta se dešava kako se ne bi digli na noge. Zahvaljujući veoma brzim onlajn medijima, ovaj drugi recept poznat još od Aristotela, samo djelimično se pokazao uspješnim. Dio građana uviđa pravu prirodu problema i kroz svoje kanale pokušava artikulisati bijes zbog nastale situacije. Uticaj aktivista i nezavisnih intelektualaca je ipak ograničenih dometa, pa je pravo pitanje šta rade ostali bijesni ljudi čiji glas se ne čuje?
Kontinent straha
Kako to obično biva, dok se veliki igraju, obični građani se snalaze u teškim vremenima kako najbolje umiju. Suočeni sa neizvjesnom budućnošću, sve manje radnih mjesta, rastućim siromaštvom i promjenom dominantnih kulturnih obrazaca, priklanjaju se onim političkim snagama koje im mogu ponuditi nadu da će njihov brod dovesti do sigurne luke. Istorija nas uči da u kriznim vremenima jačaju populistički pokreti i partije koje dezorijentisanim ljudima nude ono što im je najpotrebnije: usmjerenje i strukturu. Brojna istraživanja pokazuju da podrška ultradesničarskim partijama u Evropi sve više raste. Odmah treba napomenuti da sadašnje “ultra desničarske partije” pored karakterističnih konzervativnih stavova zapravo integrišu mnoge ideološke elemente ljevice. Da podrška ultra desničarskim partijama od početka 2000-ih stalno raste sada podjednako uviđaju ljevičarski i konzervativni mediji. Populisti dobijaju podršku od svih zemalja Skandinavije, preko Holandije, Belgije, Francuske, Italije, Austrije, Mađarske, Slovačke i Slovenije do Rumunije i nedavno Grčke. Prema nekim istraživanjima s početka 2011. godine Marina Le Pen, predvodnica francuske ultra desne partije Nacionalni front je čak bila ispred Sarkozija po popularnosti za budućeg predsjednika. Nedavno je ovakav rast ultra desnih partija njemački nedjeljnik “Špigl” (Der Spiegel) nazvao ‘kontinent straha’.
Britanski istraživački centar Demos prije nekoliko sedmica objavio rezultate prvog onlajn kvantitativnog istraživanja na uzorku većem od 10.000 ispitanika u 11 evropskih zemalja među pobornicima ultradesničarskih političkih snaga. Identifikacija socio-ekonomskih pozadina iz kojih dolaze njihove pristalice (prije svega mladi ljudi), njihovih navika, očekivanja i društvenog angažmana su od ključne važnosti za razumijevanje političkih pokreta koji će stasavati u budućnosti i utvrđivanje u kojem će se pravcu razvijati. Rezultati istraživanja ukazuju na trend izražene podrške ekstremno desnim partijama, naročito među nezaposlenim, muškarcima do 30 godina. Ispitanici su kao osnovne motive naveli sve ono što karakteriše desničarske partije u Evropi: protivljenje liberalnoj imigracionoj politici, potreba zaštite ugroženih nacionalnih (često i evropskih) vrijednosti i kulture, islamski ekstremizam, protivljenje globalizaciji i efektima neoliberalnog kapitalizma u njihovim zemljama. Pokazuje se da je ekonomska kriza važan faktor koji opredjeljuje građane da podrže radikalne političke struje, ali je presudan faktor ipak osjećaj ugroženosti nacionalne kulture zbog velikog priliva imigranata koji sa sobom donose svoju kulturu i običaje koji su nerijetko u potpunoj suprotnosti sa domaćim.
Zanimljivo je da velika većina ispitanika prihvata postojeće demokratske mehanizme i skloni su da glasaju na izborima, pri čemu ne podržavaju nasilje. Istovremeno, većina ispitanika smatra da sadašnja forma politike ne može ponuditi rješenja za probleme koje oni identifikuju. Stoga ne čudi da je suštinski uzrok sve izraženijoj popularnosti desničarskih ideja izgubljeno povjerenje u nacionalne i EU političke elite za rješavanje bitnih društvenih problema. Pomenuto istraživanje ukazuje da većina ispitanika svoju podršku iskazuje u sferi onlajn komuniciranja koje se u velikoj mjeri premješta u stvarnu podršku ‘na terenu’ ukoliko pristalice desničarskih pokreta ili partije procijene da je to potrebno. Drugim riječima, ova studija sugeriše da standardna istraživanja javnog mnijenja putem anketa možda nisu potpuno tačna jer potpuno zaobilaze znatan broj mladih ljudi orijentisanih na socijalne onlajn mreže.
Da li je problem samo u mladim ljudima?
Iako pomenuto istraživanje ukazuje da podršku radikalnim desničarskim pokretima uglavnom daju mladi ljudi, nedavni slučaj iz Italije ukazuje da stvar nije baš tako prosta. Đanluka Kaseri, 50-godišnji pisac ubio je dvojicu Senegalaca, a još trojicu teško ranio u dobro isplaniranoj akciji usmjerenoj protiv crnih imigranata. Stručnjaci smatraju da je u pitanju tipičan slučaj “usamljenog vuka” koji je dugo spremao ovaj napad i to uradio iz ideološkog ubjeđenja da imigrantima nije mjesto u Italiji. Sličan obrazac rezonovanja je koristio i Anders Brejvik u Norveškoj iza kojeg je ostala prava državna tragedija, pri čemu su žrtve bile iz kruga domaćeg stanovništva. Nedavno otkrivena, dobro organizovana i dobro naoružana, njemačka neo-nacistička grupa već je druga priča oko koje se u Njemačkoj podiglo mnogo prašine.
Slični događaji će se i dalje dešavati u rasklimanoj Evropi jer uzroke niko ne razmatra ozbiljno. Autistički zagledana u rješavanje svojih finansijskih problema, EU je sklona da zažmiri na jedno oko kada se u nekoj zemlji članici donose anti-demokratski zakoni – kao što je slučaj sa Mađarskom gdje je donesen talas zakonskih rješenja koja u značajnoj mjeri ograničavaju osnovna ljudska prava i slobode, kao i slobodu medija da neometano izvještavaju građane – kako bi sačuvala privid o uspješnom evropskom projektu.
Međutim, bez obzira na sve manjkavosti, u EU još uvijek imamo mogućnost da dobijemo nepristrasne i kritičke poglede na bitne društvene tokove. Smatram da je kod nas primjetan rast popularnosti ultra desničarskih ideja među našim građanima, prije svega mladim ljudima, ali o tome niko ne govori otvoreno. Vrijeme je. Ili je plan upravo obrnut?