SARAJEVO/BANJALUKA – Građani BiH gotovo tri mjeseca ne mogu da obezbjede ugalj za ogrev, jer su svi rudnici blokirani zbog ogromne narudžbe iz Srbije koja je unaprijed kupila sve što se iskopa, zbog čega niko ne zna kada će doći na red i hoće li biti uglja za predstojeću zimu.
Kupovina ogreva koja obično počinje čim se zima završi, odnosno u aprilu i maju, a najkasnije u junu, kada su cijene uglja najpovoljnije, ove godine otegla se do kraja jula zbog odluke predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je pomrsio račune građanima i koji sada panično traže načina da obezbijede toplu zimu u svojim domovima.
Kako saznaje portal CAPITAL, iz Rudnika mrkog uglja iz Banovića punih 20 dana nijedan kamion, osim onih iz Srbije, ne može da stane u red za utovar.
“Više od 20 dana nismo prodali ništa građanima i ne zna se kada će početi. Najmanje 150 kamiona čeka na utovar mjesec i dva mjeseca i ne možemo doći na red. Srbija ima veliku narudžbu, mi smo čuli da se radi o dva miliona tona, ali to ne znam da li je tačno, te da prave zalihe zbog krize sa energentima. Njihovi kamioni dolaze, dovoze japiju za rudnik (drvene oblice) i odvoze ugalj tamo. To traje već dva mjeseca. Građani zovu i traže, ali mi nemamo odgovore i ne znamo kada će doći na red. Čak ni radnici rudnika koji su ugalj uzeli umjesto regresa ne mogu da ga dobiju”, ispričao nam je jedan vozač.
On nam je objasnio da je cijena jedne tone uglja trenutno 128 maraka u rudniku, a da oni sa prevozom prodaju i do 200 maraka. Prošle godine cijena tone uglja za građane bila je sa dostavom do 135 KM.
Prebacuju se sa peleta i gasa na ugalj
Nažalost, izjavu direktora rudnika o tome kolika je narudžba Srbije i da li će građani ipak doći na red kako bi kupili ogrev za zimu, nismo uspjeli dobiti iako smo ga čekali dva dana.
Da je gužva i da građani čekaju zbog narudžbe iz Srbije potvrdio nam je i tehnički direktor Rudnika “Breza” iz ovog grada Alija Salkić. On je potvrdio i da je ugalj poskupio i to za 20 odsto u odnosu na prethodnu godinu, te da ga naplaćuju sada i do 220 maraka po toni.
Osim toga, kaže on, veliki broj građana mijenja svoj način grijanja i sa peleta i gasa se prebacuje na ugalj, što prijeti preopterećenju elektro-energetske mreže u zimskom periodu. Salkić kaže da građani čekaju u redu za kupovinu uglja i da nije siguran do kada će to trajati.
Na svjetskom tržištu 400 evra, a iz BiH kupuju za manje od 100
Gostujući na televiziji PINK Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je govorio o nedostatku uglja koje je potrebno Srbiji kako bi se dovoljnim količinama opskrbile termoelektrane:
“Treba nam oko četiri miliona tona uglja. Sada kada hoćete da kupite u Grčkoj, Bugarskoj ili negdje, platite 50, 51, 52 sa prevozom još 45 evra po toni. U Banovićima da kupujemo ugalj možemo kupiti jeftinije, drugačiji je lignit kvaliteta, mrki ugalj niže kalorijske vrijednosti, niži je i prevoz ali imamo onda problem sa drobilicom jer nije usitnjen kako bi trebalo za našu termoelektranu,” naveo je Vučić te dodao da je ugalj sa 50 i 60 evra skočio na 400 evra po toni i da ga zbog krize svima nedostaje.
“Potražnja za ugljem u BiH se povećala za najmanje četiri puta ove godine zbog panike oko nabavke energenata. U Srbiji izgleda postoji problem da se nabavi ugalj. Oni su naši kupci od ranije, ali sada kupuju mnogo više nego prije. Imamo dobru saradnju, ali ne možemo isporučiti onoliko koliko traže. Ne znam koliko su tačno naručili, ali rekli su da bi otkupili kompletnu proizvodnju koju imamo”, kaže on.
Salkić objašnjava da je rudnik u vlasništvu termoelektrane i da joj isporučuje oko 400.000 tona godišnje, što je njihova primarna obaveza, dok sve preko toga, prodaju na slobodnom tržištu.
“Kupci iz Srbije ove godine su nam rekli da bi kupili i duplo više od nas nego što dajemo u TE. Ipak, mi nećemo ići na štetu naših građana, nadam se da će svi dobiti ugalj“, kaže on.
U Upravi za indirektno oporezivanje BiH su nam potvrdili da trenutni brojevi pokazuju da je Srbija od BiH kupila daleko veću količinu uglja nego prije godinu dana.
Prodaja porasla dva i po puta
Srbija je od 1. januara do 30. juna ove godine kupila od BiH 109.214 tona mrkog uglja po cijeni od 15,385,005 KM, dok je u istom periodu godinu prije kupila 46.482 tone za 5,893,542.43 KM.
Prodaja uglja Srbiji je porasla dva puta, ali to je tek vrh ledenog brijega, jer predsjednik Aleksandar Vučić kaže da im je potrebno čak četiri miliona tona.
Prema podacima Spoljnotrgovinske komore BiH mrki ugalj u Srbiju izvoze rudnici iz Banovića (86.586 tona), Foča (19.247 tona), Ugljevik (12. 975 tona), Tuzla (17.005 tona), Breza (7.850 tona), Zvornik (4.350 tona), Doboj (5.188 tona), Živinice (2.661 tona), Visoko ( tona) i Brčko distrikt (102 tone).
Ugalj, kao i drvo, sada je jasno, postao je strateška sirovina u BiH oko koje se otimaju kupci van granica, ugrožavajući domaću proizvodnju, ali i građane direktno.
Početkom juna BiH je privremeno zabranila izvoz drveta van granica jer je, prateći odnose ponude i potražnje, kao i kretanje cijene ogrevnog drveta i peleta, konstatovano da je u BiH, zbog povećane potražnje na svjetskom tržištu, došlo do znatnog povećanja izvoza i da je situacija dostigla zabrinjavajući nivo i traži hitnu reakciju sa ciljem stabilizacije domaćeg tržišta o čemu je CAPITAL već pisao.
Pitanje da li će isto to biti predloženo za ugalj, bez kojeg bi mogao ostati veliki broj građana htjeli smo postaviti i ministru spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staši Košarcu, ali on se nije javio na poziv niti je odgovorio na poruku.
CAPITAL: Andrijana Pisarević
4 komentara
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
Nije kupio Vučić ugalj, već preduzeća iz Srbije. Naslov vam je više nego tendenciozan.
“Ugalj, kao i drvo, sada je jasno, postao je strateška sirovina u BiH oko koje se otimaju kupci van granica, ugrožavajući domaću proizvodnju, ali i građane direktno.”
Samo se kod nas dodje do zakljucka da kupci otimajuci oko proizvoda ugroze proizvodnju.
Veca potraznja i cijena proizvoda je san svakog proizvodjaca. Ako je duplo veca potraznja i isporuka, duplo veca je i zarada. Ako na duplo vecu potraznju bude i duplo veca cijena, onda je zarada 4x veca.
Samo je pitanje da li proizvodjac moze da obezbedi dovoljne kolicine da zadovolji povecanu traznju.
“Srbija je od 1. januara do 30. juna ove godine kupila od BiH 109.214 tona mrkog uglja po cijeni od 15,385,005 KM, dok je u istom periodu godinu prije kupila 46.482 tone za 5,893,542.43 KM.”
Uporedite cifre u ovom pasusu. Veca i kolicina a cijena po toni i ukupna.
Nece nas valjda ubjedjivati da ji proizvodjacima bilo bolje prosle godine.
Problem imaju samo domacinstva.
Kupci iz Srbije su pametni da kupuju što jeftije, to je logično ponašanje. Nasuprot tome potpuno je nelogično ponašanje većinskog vlasnika ruudnika koji se ne ponaša domaćinski već propušta priliku da rudnik dovede u što bolji položaj prodajući određene količine uglja van BiH po svjetskim tržišnim cijenama. Ujedno bi tako mogao od svoje dobiti sufinansirati potrošnju građana u BiH.
Šta izjaviti na ovakvo ponašanje države kao većinskog vlasnika. Može se samo zaključiti da je najbolje da se državni kapital u svim preduzećima što pre privatizira i da se omogući da budući vlasnici ispravno upravljaju s tim kapitalom. Evo primjera nelogičnosti kod nas, trenutna cijena RITE-R-A Rudnik I Termoelektrana Ugljevik je 0,039 KM. Pošto ukupno ima 256.013.165 akcija to znači da je potrebno 9.984.513 KM da se kupi kompletno preduzeće. Pa Rudnik i Telmoelektrana po sadašnjim cijenama uglja ili struje koju proizvedu, ako bi prodavale ugalj ili struju na svjetskim berzama imale bi za tri dana toliku dobit. Odnosno svaka tri dana imali bi dobit od deset miliona kad pokriju sve troškove za tu proizvodnju. Kad jednog dana dođe neki stranci i kupe te firme onda će se svi jadati a sad kad bi se mogli radnici i domaći investitori udružiti i kupiti te kompanije nitko i ne pomišlja na to. Država ili entitet bi trebala vidjeti svoj interes da radnici i domaći investitori otkupe te firme. Tad bi radnici ostajali tu i država bi od njih imala veliku korist po raznim osnovama a i domaći investitori su tu i tu plaćaju poreze i novac od dividendi se troši ovdje te se PDV a i ostali nameti ovdje plaćaju i idu u domaći buđet. Kad stranci kupe preduzeća oni putem transfernih cijena izvlače sav kapital i poslije kad izvuku sve što mogu preduzeće unište ili ga prodaju domaćim investitorima koji uglavnom kad spoznaju šta su kupili prepuste preduzeće njegovoj lošoj sudbini.