Da li se u bivšim socijalističkim zemljama toliko bolje živi koliko se očekivalo kada je rušen zid? Kako bismo to mogli da ocijenimo?
BEOGRAD, Najprije, nema mnogo smisla računati prvih nekoliko godina, koje je karakterisala takozvana tranziciona recesija. Tačno je da su neki ekonomisti računali da tranzicija neće ništa koštati, jer je sistem koji se napušta toliko neefikasan da samo može biti bolje čak i ako se mijenja postepeno. A pogotovo ako se mijenja brzo. U stvari, bilo je potrebno odbaciti mnogo toga što se naslijedilo da bi se uopšte krenulo naprijed. Zaista, rušenje zida je rezultirala trenutnim povećanjem slobode, što je primjer tog velikog i sveobuhvatnog poboljšanja, ali to nije isto kao i povećati privrednu efikasnost, uspostaviti vladavinu prava, za koju je potrebno jasno utvrditi svojinske odnose, a i stabilizovati demokratiju.
Zapravo, kada je riječ o demokratiji, ona se pokazala kao veoma efikasna, tamo gdje je tim postupkom uspostavljena nova vlast i tako obezbijeđena legitimnost sistemskim promjenama. Tamo gdje se sa demokratizacijom otezalo, recimo u Srbiji ili u Rusiji, političke posljedice su bile rđave, kako po legitimnost tako i po stabilnost, pa zapravo do danas, a ne samo u prvim godinama. To je, u stvari, najvažnija karakteristika evropskih tranzicija: prvo demokratija, poslije reforme.
No, svejedno, kada je riječ o samim reformama, one su u najvećem broju slučajeva zahtjevale značajnu realokaciju sredstava, što je koštalo, većinu zemalja, od dvije do četiri godine recesije. Izuzeci su bili Slovenija i Poljska. Usljed toga, možda je najbolje cijeniti uspjeh tranzicije, bar kada je o privredi riječ, negdje od 1995. godine. Na drugom kraju, dakle od 2008, zemlje u tranziciji su prošle kroz krizu, koja nije proistekla iz njih samih. Opet, bolje je prošlo nekoliko zemalja – Poljska, Slovačka, Albanija, Makedonija i možda još jedna ili dvije. No, ima smisla taj period isključiti iz razmatranja o uspjehu tranzicije. Konačno, kada je riječ o balkanskim zemljama, posebno o nasljednicama Jugoslavije, vjerovatno ima smisla cijeniti postignuća poslije 2000, dakle poslije odlaska Tuđmana i Miloševića, a ne prije.
Ako se tako vrijeme tranzicije omeđi, mislim da bi bilo teško tvrditi da privredni razvoj nije bio povoljan po većinu tih zemalja. U tom periodu, Slovenija je vjerovatno imala najbolji rezultat, ne sasvim nezavisno od činjenice da je izašla iz jugoslovenskog tipa socijalizma, a ne sovjetskog. No, čak i kada se uzme u obzir čitav period od 1991. do danas, ne gledajući samo na privredni rast, već i na zaposlenost i ostale pokazatelje privrednog uspjeha, teško bi se moglo reći da je to bila neuspješna zemlja u tranziciji. Zapravo se nije ni mogao očekivati neki rast znatno brži od razvijenih zemalja, jer je Slovenija već bila razvijena. Slično se možda može reći i za Češku, mada ne i za druge srednjoevropske i svakako ne za balkanske zemlje.
Kada se, opet, posmatraju samo srednjoevropske zemlje, pa i one na Baltiku, jasno je da je vrijeme tranzicije bilo najbolji period u čitavoj njenoj istoriji. Zapravo, ako se posmatra čitava ova regija, relativno neuspješna jeste samo Mađarska. Taj se neuspjeh ne može pripisati ni tranzicionoj recesiji, niti sadašnjoj krizi, mada ova zemlja ulazi u period oporavka koji se može pokazati i boljim nego što se koliko do juče očekivalo, ako naravno politički ciljevi ne ugroze privrednu i socijalnu stabilnost.
Drukčije stoje stvari na Balkanu, pogotovo kada je riječ o zemljama kao što su Srbija i Makedonija. Čak i samo u periodu poslije 2000, privredni razvoj suočio se sa značajnim izazovima, a o periodu prije, a kada je riječ o Srbiji i u posljednjih 5-6 godina, da se i ne govori. Slična se ocjena može dati i za Hrvatsku, a za Bosnu i Hercegovinu pogotovo. Tu su vidljivi svi nedostaci i kada je riječ o demokratiji i o uspostavljanju vladavine prava, a i u vođenju privredne politike. Koliko se to može pripisati tranziciji, a koliko drugim okolnostima, to je nezavisno pitanje.
Uzmimo da je to uslovno pozitivna ocjena, kako bismo je opravdali? Jedan način jeste da se proba sa protivčinjeničnim upoređenjem: da li se misli da bi ove zemlje prošle bolje da nisu srušile zidove i gvozdene i druge zavese? Ukoliko se za poređenje uzme period osamdesetih godina prošloga vijeka, odgovor je negativan. Praktično čitav socijalistički svijet je prošao kroz krizu koja je trajala desetak godina. Ovo naravno nije nikakva definitivna ocjena, ali malo je onih koji vjeruju da bi socijalizam proizveo više nivo blagostanja od onoga koji je postignut poslije njegovog napuštanja. Pojedini u Rusiji vjeruju da bi bar bilo očuvano carstvo, ali nema sumnje da tako nisu cijenili tadašnji stanovnici toga carstva.
Tu je sada ta posljednja ocjena: da li je moglo bolje? Da li su iznevjerena očekivanja? Ovo je veoma teško ocijeniti. Posebno zato što su se ona značajno mijenjala sa vremenom. Veoma je vjerovatno da je ono do čega se došlo u skladu sa onim čemu su se rušitelji Berlinskog zida u tom času i nadali. Takođe, nema sumnje da se tranzicija pokazala ireverzibilnom, što svakako nešto govori o usklađenosti očekivanja sa ostvarenjima. No, danas su očekivanja nezadovoljena, jer se ponovo u nekim zemljama gubi decenija. Usljed čega ima zagovornika podizanja novih zidova, bilo mekih, protekcionističkih, bilo tvrdih, autarkičnih. Među njima su i oni, posebno na jugoslovensko prostoru, koji još uvijek brane zidove podignute u vrijeme kada su ih drugi rušili. Njima su očekivanja neispunjena, a da li će im se sasvim urušiti i nade o novom podijeljenom evropskom prostoru, ostaje da se vidi. Novi magazin