BERLIN – Ekonomske posljedice pandemije dodatno su otežale ionako tešku situaciju prezaduženih država. Mnoge su već sad insolventne, a pitanje je može li im dugoročno pomoći oprost duga.
U rješavanje problema uključeni su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond (MMF), pa i G20 – grupa industrijski najrazvijenijih zemalja, kao i ekonomije u usponu cilj je što efikasnija pomoć teško zaduženim državama u korona pandemiji.
Ovog puta uključeni su i Kinezi, piše Dojče vele, dodajući da niko zapravo ne zna koliki su krediti koje je Kina dala siromašnim zemljama u Africi i na drugim kontinentima, te da više nije pitanje kako će siromašne zemlje sanirati svoj državni budžet, nego mogu li uopšte da snose te dugove.
Katolička organizacija za pomoć Misereor i inicijativa erlašjahr.de u svom Izveštaju o stanju duga za 2020. godinu navode da je 124 od ukupno 154 siromašnih zemalja i zemalja u usponu zaduženo do kritične tačke. Ukupan dug svih zemalja koje se razmatraju u izveštaju iznosi 7,81 biliona američkih dolara.
Još u novembru 2020. godine Zambija je prestala da isplaćuje rate za svoje državne obveznice u američkim dolarima.
“Kako je moguće da jedan tako važan proizvođač sirovina poput Zambije, jedan od deset najvećih proizvođača bakra na svijetu, više ne može da plaća dugove? I to nakon što je ova država prije deset godina uspjela da smanji svoju zaduženost sa oko 200 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP) na nešto manje od 20 odsto, u sklopu posljednjeg dužničkog reza u okviru inicijativa za smanjenje duga: HIPC (Highly Indebted Poor Countries) i MDRI (Multilateral Debt Relief Initiative)?”.
Danas, gotovo deset godina kasnije, odnos duga Zambije vratio se na 120 posto BDP-a, navodi Dojče vele i postavlja pitanje da li je to samo posljedica niskih cijena bakra.
Među faktorima rizika koji dovode do prekomjernog zaduženja su, po navodima erlašjahr.de i Misereora, pored visokih zahtjeva u pogledu infrastrukture i zavisnosti od nekoliko izvoznih sirovina, i “slabo upravljanje u nekim državama na jugu”, što pojačava “tendenciju ka neodrživom dugu”.
Ekonomista Dina Pomeranc sa Univerziteta u Cirihu, koja se specijalizovala za razvojnu politiku, istražuje razloge zbog kojih mnoge zemlje nastavljaju da dostižu svoje finansijske limite. Njena temeljna teza je da nijedna moderna država ne može dugoročno da opstane bez efikasnog poreznog sistema.
“Da bi mogla da se stara o obrazovanju, medicinskoj njezi i infrastrukturi, država mora da ubira poreze. Nijedna moderna zemlja ne može dugoročno da postoji bez efikasnog poreskog sistema koji je potreban za održavanje reda, zakona i funkcionalne države”, kaže ona.
Pomeranc je na veb seminaru Centra za proučavanje afričkih ekonomija Univerziteta Oksford podsjetila da su industrijske zemlje poput SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Švedske, još dvadesetih godina prošlog vijeka posezale za porezom od 10 do 20 odsto svog BDP-a. To približno odgovara udjelu poreza u BDP-u današnjih siromašnih i zemalja u razvoju.
Pravedan poreski sistem takođe jača društvo i vodi ga naprijed. Ako pojedine grupe ili kompanije u zemljama ne plaćaju porez, a istovremeno se od ostalih poreskih obveznika traži da ispunjavaju tu obavezu, to dugoročno nanosi ogromnu štetu društvu. U to je duboko uvjerena ova ekonomstkinja.
Sada, u jeku pandemije, ova saznanja teško mogu da pomognu ljudima u prezaduženim zemljama. Da bi mogle da se nose sa ogromnim rashodima i zadacima u zdravstvenom i socijalnom sektoru, tim zemljama je potrebna finansijska pomoć i to što je moguće prije. Međutim, dugoročno gledano, vjerovatno ne postoji način da se državne finansije hronično prezaduženih zemalja postave na zdravije temelje – ne samo u Africi, već i u Evropi i ostatku svijeta, zaključuje Dojče vele.