BEOGRAD, Bankarski sektor Srbije, do skoro, mogao se opisati citatom iz pozorišne predstave Radovan III kada legendarni Radovan opisuje TV Program – dosadan je.
Slaba kupovna moć građana, NBS bez vizije, regulativa iz “kamenog doba”, klijenti bez finansijske edukacije, protesti na pogrešnim adresama, “optimizacija” broja zaposlenih, uključeni autopiloti u marketing sektorima banaka, svjetlosne godine udaljenosti top menadžmenta i realnosti u ekspozituri, Udruženje banaka koje služi samo za druženje banaka – sve dosadno
Sve ovo je slika prošlosti, jer je stiglo vrijeme promjena. Drugačiji način razmišljanja klijenata su gorivo promjena, a varnice stižu od poslovnih banaka koje su to prepoznale. Tako, dobijete uspjeh Telenor Banke koja je za prepoznavanje potrebe klijenata, kao nagradu, dobila 100.000 klijenata, broj kojim ne mogu da se pohvale banke koje su na tržištu godinama.
Tu je i Sberbanka koja pridobija klijente sa novim proizvodima, online aplikacijama i agresivnim marketingom. A najveći broj tih klijenata su klijenti drugih (velikih) banaka. Kada u priču ubacimo i stare igrače na tržištu sa novim ambicijama (rukovodstvom) kao što su Halkbank koja je kupila Čačansku banku, Hypo banku koja je sa novim vlasnicima dobila nove ciljeve, NLB Banka koja se naoružava operativom, ERSTE banku sa inovativnim mBanking rješenjem, možemo očekivati samo razvoj na bolje za klijente i više posla za bankare da pridobiju novog klijenta.
Konkurencija sve više uzima maha pa će nijanse odlučivati kome će klijenti pokloniti povjerenje. Istraživanja portala Kamatica koja sprovodimo svake godine govore o ovim promjenama. Pokušali smo da saznamo koliko je bitna tradicija i ime banke. Zaključak je da su građani svjesniji troškova, ne bez razloga, kriza natjera na prebrojavanje i preračunavanje pa cijena ima velikog uticaja. Ali i naslijeđe razmišljanja da se posao može obaviti samo uživo.
A onda dolazi možda i iznenađenje – željan da se poslovi obavljaju u ekspoziturama gdje se vidi izražen ROPO efekat (Research Online, Purchase Offline). Ovo je ujedno i najveći izazov banaka, dovesti potencijalnog klijenta u ekspozituru. Samo sada je njegovo vrijeme sve skuplje i ima potrebu da sve više stvari odradi iz svoje fotelje.
Zaključak je da se tržište ubrzava. Iako regulativa omogućava laku zaradu bankama pa tako i opstanak velikog broja banaka na tržištu upravo će to tržište doći glave nekima. Za to će biti potrebno da se sačeka par godina dok se ne ustanovi da loši rezultati nisu prolazni već trend. Do tada klijenti mogu da zahvale situaciji i uživaju u povoljnijim proizvodima – naravno uz osnovnu finansijsku edukaciju. Kamatica
1 komentar
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
Bankarsi sektor u celom svetu je u ogromnoj krizi. Ta “topla voda” otkrivena je još 2008 god. kad se uvidelo da taj sektor (na kome uostalom počiva celokupna svetska globalna realna ekonomija) ne može opstati samo na berzanskim špekulacijama (izmišljanje novih finansiskih proizvoda, itd.). Zbog toga se bankarski sektor toliko udaljio od realne ekonomije (malih i srednih preduzeća) da im je od potpore postao smetnja i suprotnost. Kad se ta finansiska “kula od karata” počela urušavati i neke velike svetske banke počele propadati (npr. Lehman Brothers), države su shvatile da se one (banke) po svaku cenu moraju spašavati. U protivnom, urušila bi se celokupna svetska privreda, odnosno došao kraj globalnom “liberal kapitalizmu”. Da bi spasile banke, a time i liberal kapitalizam i realnu ekonomiju, države su smislile “krilaticu” da su banke previše velike da bi smele propasti (“too big to fail”), i tako počele štampati novac bez pokrića i počele spašavati banke. Pored tog “otkrića” za banke, ispostavilo se da je i javni dug većine država toliko narastao da preti totalnom krashu i samih država (default). I tako sad imamo situaciju da se liberalni kapitalizam spašava svakodnevnim besomučnim štampanjem novca bez pokrića. A naše banke ? One mogu samo da dele sudbinu ukupnog bankarskog sistema na svetskom nivou (kome i same pripadaju), i mole boga da ih neko jednog dana spasi. Da li su dovoljno velike da neće smeti propasti, ostaje da se vidi. Lično ne verujem ali, i da jesu, koja to država će da ih spašava. Ne daj bože da klijenti znaju u kakvom stanju su im (naše) banke. Povukli bi odmah i ono malo crkavice što u njima drže. Problem je samo što privreda, ali i privatnici, ne mogu bez banaka. Preko njih moraju da obavljaju platni promet (krvotok svake ekonomije) i tako se banke održavaju: malo štampanjem novca bez pokrića, a malo depozitima pravnih i fizički lica. Dokle će to tako funkcionisati, ostaje da se vidi. Evo baš ovih dana vidimo da su u Italiji četiri velike banke pred totalnom propašću (crash). Država, izgleda, odlučila da spasi deposite (štednju) fizičkih lica, a za ostalo se još ne zna. U pitanju su milijarde EUR. Pa vi sami procenite.