BEOGRАD, Do 2015. Elektroprivreda Srbije u nove projekte, obnavljanje i revitalizaciju starih postrojenja i zamjenu brojila treba da uloži devet milijardi evra.
O tim planovima i istoj sumi, bez obzira na rast kursa i inflacije, ali i realan pad cijene kilovat-sata, zna se već godinama, ali je i dalje potpuna nepoznanica – kako naći te pare i kada otpočeti poslove.
Do tog saznanja nisu došli ni novinari poslije susreta s čelnim ljudima EPS-a, koji vode investicije, kada su im predočena „rješenja i perspektive 2010–2025”. Osim odgovora „mi smo više puta upoznali vlasnika sa svim otvorenim pitanjima našeg razvoja, ali i aktuelnim problemima. Na njemu je da se izjasni”. Sve, pa i mudro ćutanje gazde, ostalo je – po starom.
A staro se ne mijenja decenijama. Prosječan vijek termoelektrana je oko 30, a hidro 35 godina. Posljednja elektrana, HE Pirot, napravljena je prije nepune dvije decenije. Od tada do danas imamo ih samo u planovima.
Istina, započeta je TE „Kolubara B” od 700 MW, ali od golih zidova dalje se nije maklo, jer EPS nema novca ni za valjane opravke sadašnjih postrojenja, a kamoli za nešto više.
EPS je upozorio vladu da će sa sadašnjom cijenom kilovat sata, od oko 4,5 evro centi, Srbija ostati „crna rupa” na regionalnom tržištu struje i da socijala u cijeni struje ugrožava čak i Energetsku zajednicu jugoistočne Evrope, koju je formirao Brisel, a mi se obavezali na poštovanje niza dogovora. Uz tu cijenu, kažu u EPS-u, nema izgradnje novih postrojenja, a bez njih – prijeti nam mrak.
Uz nisku cijenu struje, problem su i dugovi kupaca. Dostigli su – čak 70 milijardi dinara. Da ne pominjemo nespremnost države da od svoje elektroprivrede napravi profitabilno preduzeće koje će proizvoditi i prodavati struju po tržišnim cijenama i dio profita usmjeravati u socijalne fondove iz kojih bi se finasirali umanjeni računi za struju.
I to ne kao sada za 35.000 domaćinstava ili oko 100.000 ljudi, koji primaju socijalnu pomoć i kojima EPS umanjuje račune za 35 odsto, već za čak 350.000 domaćinstava ili milion ljudi. Ostali bi imali realnu cijenu.
Zašto to država neće i kome je interes da istu cijenu struje imaju i najbogatiji i onaj koji prima 20.000 dinara mjesečno? Problem je, međutim, u tome što vlasnik još ne zna šta hoće: dugoročan razvoj ili kratkoročni socijalni mir.
Do kraja 2012. cijena električne energije treba da se uveća bar za 60 odsto. U tri, pet navrata ili odjednom – EPS-u je svejedno. U Evropu se ne može sa bagatelnom cijenom kilovat-sata.
Rast potrošnje, od oko 13 odsto u minuloj deceniji, pokriven je ulaganjima vrijednim oko 1,3 milijarde evra. Taman onoliko koliko košta Koridor 10 ili desetak mostova preko Save i Dunava. Čak 82 odsto od te sume obezbjedio je EPS, pet su bile donacije, a 13 procjenata krediti. I tu je, uvjeravaju čelnici EPS-a, kraj onoga što elektroprivreda može sama sa niskom cijenom i neodlučnošću države.
U narednoj deceniji očekuje se rast potrošnje od oko 20 odsto. Toliki zahtjev, uz minimalno oživljavanje industrije, ne može da se pokrije ni uvozom. Jer, ako Srbija do 2015. ili 2017. ne napravi dva do tri veća kapaciteta, suočiće se sa godišnjim manjkom struje od oko četiri milijarde kilovat-sati vrijednih 250 miliona evra.
Stručnjaci tvrde da tolikih količina struje neće biti, jer je manjak svuda, a Srbija, čak i da može da kupi tolike kilovate, nema prenosnih kapaciteta da ih iz Evrope dovede do potrošača.
Ima rješenja, kažu, i za to – da se cijena kilovat-sata poveća na više od deset evrocenti i time domaćinstva nateraju da odustanu od struje za grijanje i da se opredjele za neke druge energente. Sudeći, međutim, po sadašnjem stavu države (prema pitanju realne cijene struje) malo je izgleda da će se to dogoditi.
Uglja ima, ali pod zemljom
Novinari su, prilikom susreta sa rukovodećim timom EPS-a za investicije, upoznati i sa velikim zakašnjenjem u otvaranju novih kopova uglja u Vreocima i Radljevu. Lako nam se može dogoditi da već za dvije godine termoelektrane u Obrenovcu ostanu bez uglja. A tada opet slijedi – uvoz. Za kopove uglja, postojeće i nove, potrebno je 1,5 milijardi evra. Tih para EPS nema, a za otvaranje kopova niko ne daje kredite. S kašnjenjem tih poslova, ugrožavaju se i strateška partnerstva za nove kapacitete. Uglja ima, ali je pod zemljom, a da bi se stiglo do njega potrebno je, na primjer, za eksproprijaciju u Vreocima oko 170 miliona evra. Politika