SIDNEJ – McCrindle istraživanja pokazala su da tipični mladi Australijanac na jednom poslu provede prosječno tri godine i četiri mjeseca, što bi značilo da će mu prosječan broj poslodavaca do kraja radnog vijeka biti oko 17, i to u pet različitih profesija.
Ovo ne bi trebalo da nas iznenadi. Generacija milenijalsa poznata je po tome što se rijetko zadržava na jednom poslu.
Regruteri za njih koriste termin “kontinuirani kandidati”. Istini za volju, kod njihovih mama i tata i baba i djedova, ovako nešto bio bi znak unutrašnjeg nemira ili razmaženosti.
Ali oni kažu da mijenjajući profesije povećavaju šanse za bolju zaradu, razvoj vještina i otkrivanje poslovnog okruženja od kojeg nećemo zazirati. Šta kažu stručnjaci zašto je promjena posla dobra i neophodna pojava, kako znati kad je pravo vrijeme i kako odluku sprovesti u djelo? Fibi Hamer radi kao kadrovski konsultant.
Prethodno se bavila medicinom, pravom i modom, tako da ima i ličnog iskustva s promjenama profesija.
“Vjeruj u sebe. Ako imaš osjećaj da bi trebalo da napustiš posao, napusti ga što prije i olakšaj sebi.”
Polovina svih kadrova s kojima Hamerova radi su pripadnici milenijals generacije, od kojih je većina sklona korjenitim promjenama karijere.
“Nekad pređu sa posla korporativnog asistenta na posao joga instruktora, nekad menadžer postane medicinska sestra.”
Svijet se mijenja, a s njim moramo i mi. Priroda poslova prolazi kroz metamorfozu.
“Alternativa prilagođavanju ne postoji. Na vama je da se potrudite i održite korak s ovim promjenama, ili da se zadržite na stagnaciji. Sve dok je čovjek spreman da uloži vrijeme u čitanje, pitanje, istraživanje, sve dok je spreman da uči dobro će se snaći”, kaže Hamerova.
Iako poslu treba pružiti priliku prije nego što se krene dalje, nije nikad kasno da se izabere neki drugi put.
“Skoči na glavu”, predlaže Hamerova. “Ja nisam imala pojma koliko manjak samopouzdanja čovjeka blokira sve dok se nisam našla na drugoj strani” , dodaje ona.
“Nove profesije niču svakodnevno, poslovi kakvih ranije nije bilo. Mnoge tradicionalne uloge danas su drastično izmijenjene”, kaže kouč za karijeriste i profesionalni CV pisac Šon Krun.
“Ako bih sad sjeo sa nekim i isplanirao mu kojim bi poslovima mogao da se bavi u predstojećih deset godina, ne bih mogao da garantujem čak ni da će ti poslovi postojati tako dugo” , ističe Krun.
Kako se na to pripremiti?
“Treba živjeti fluidno i prilagodljivo da bi se izašlo u susret neočekivanim društvenim promjenama. Dobro je raditi više stvari odjednom i biti fleksibilan. Planiranje nas obično stavlja u povoljniju poziciju kad dođe vrijeme da iskoristimo novu priliku ili poslovnu ponudu.”
Kaže da je prekvalifikacija slična vožnji bicikla.
“U početku stalno padaš, a svi ostali daleko bolje voze.”
Treba prevazići svoj ego, biti otvoren, makar radili prekovremeno, imitirali kolege ili prihvatali zaduženja za koje nam onaj mali snob u glavi šapuće da su ispod našeg nivoa.
“Promjena je jedina stabilnost, kad to shvatiš naučio si strašno važnu lekciju. Ko odbije da se mijenja, taj će se boriti za mrvice sa stola.”
Niko ne želi mrvice. Dr Stiven Roberts je sociolog koji se bavi mladim ljudima. Po njemu promjena profesije ne samo što je zdrava za mlade, već tako imaju najbolje šanse da ostanu zaposleni.
“Globalizacija i ubrzan tehnološki razvoj doveli su do ovog stanja u kom je svima neophodna česta i nagla promjena zaposlenja”, kaže Roberts. “Nije uvjek lako odlučiti se na to, ali napustiti posao i tragati za nečim boljim što vas ispunjava je zaista važno.”
Dr Roberts odbija tvrdnje po kojima su mladi ljudi bezvoljni i umišljeni.
“Mladi žele da rade. Većina njih se ili već nečim bavi, ili se dodatno obrazuje. Mladi ljudi volontiraju, učestvuju u radu raznih socijalnih institucija.”
Tu angažovanost treba iskoristiti u kompetetivnom okruženju kao što je tržište rada. Štaviše, od mladih se na poslu mnogo očekuje, pa smo zato mahom naviknuti da preuzimamo razne uloge.
“Fleksibilnost u zavisnosti od zahtjeva poslodavca je praktično novi standard.”
Ketrin Keleher je radila sve i svašta pjevala u pank bendu, samostalno nastupala kao Catcall, pisala i režirala filmove, dok je danas TV scenarista.
“Kad već cijelog života radimo, zašto ne bismo našli posao na koji ćemo svakog jutra rado poći?”
Ne postoji starosna granica za biranje novog profesionalnog usmjerenja.
“Po meni, životno iskustvo je samo dodatni kvalitet. Nema potrebe da iste stvari radimo do kraja života. Tranzicioni period isprva nije lak, imaš osjećaj da počinješ sve ispočetka”, ali u kreativnoj industriji poput njene, vrijedna je svaka nova perspektiva.
“Ne postoji jedan recept za uspjeh.”
Keleherova preporučuje da se prvo rade po dva posla, da se zadrži primarni dok se paralelno proba nešto novo, prije nego što se napravi konačna promjena.
“Usputni, honorarni rad je dobar za kreativce. Daje ti priliku da provjetriš glavu. Ali treba uvijek sebi zacrtati cilj.” Bankar