BEOGRAD, Skroman nedjeljni ručak, namirnice za večeru i sutrašnji doručak. Ceh je 3.000 dinara i na naplatu stiže za 210 dana. Građani Srbije su nekada mjesecima otplaćivali tehniku, auto, ljetovanje. Sada putuju sve manje, renoviranja odlažu, automobili su više na parkingu nego na ulici, hranu kupuju na poček.
Ček koji sljedeće godine dospjeva na naplatu podsjetiće ih na davno pojedeni obrok, a mnogi se pitaju čega još da se odreknu da bi imali novca za sljedeći.
Srbija je krajem 2008. godine zakoračila u svjetsku ekonomsku krizu, a izlazak se i dalje ne nazire. Od tada je bez posla, gledano po podacima iz Ankete o radnoj snazi Republičkog zavoda za statistiku, ostalo pola miliona ljudi. Među njima su formalno zaposleni, oni iz „crne“ zone i oko 110.000 poljoprivrednika.
Oni koji i dalje rade, kada se gleda prosječna plata, zarađuju približno isto. U 2008. godini plata je u prosjeku iznosila 357 evra, a u prvom kvartalu ove – 362 evra. Problem je što ta jedna zarada danas hrani više ljudi.
Podaci trgovina pokazuju da je od 2008. godine do sada promet pao za čak 26,5 odsto – kaže Dragoljub Rajić, iz Unije poslodavaca.
– Postoje razlike po regionima, ali minimalne. Za ovo vrijeme su plate u privatnom sektoru, za razliku od državnog, pale. U 2008. zarade su se kretale od 390 do 450 evra, a sada su između 300 i 340 evra. Taman toliko koliko je pala kupovna moć. Trendovi su loši i ne vjerujem da će skoro biti bolje. Kada bi nova vlada zaista sprovela neke stimulativne mjere već od jeseni, prve efekete bismo vidjeli krajem sljedeće godine. Tek tada bi plate mogle da porastu i da se poveća zaposlenost. U ovom trenutku veoma mali broj firmi je sposoban da pravi profit. A to je preduslov novog zapošljavanja. I dalje je većina u gubitku, a to znači da moraju da nastavljaju štednju – kaže Rajić.
I dok zvanična statistika pokazuje da je zarada, gledano u dinarima, iz mjeseca u mjesec veća, a da u evrima stagnira, broj onih koji je primaju je sve manji. Prema posljednjim podacima, u Srbiji je svaki četvrti radno sposobni građanin – nezaposlen. Ukoliko tu prosječnu zaradu podjelimo i na one koji je ne primaju, statistika izgleda potpuno drugačije. Ukupan fond zarada na broj stanovnika iz mjeseca u mjesec dijeli ekonomista Miroslav Zdravković. U maju je, vidi se iz njegovih proračuna, prosječni građanin Srbije na raspolaganju imao 9.917 dinara. Novosađani su mogli najviše da troše, po 18.430 dinara, ali je zato žitelj Opova trebalo mjesec da pregura sa svega 1.660 dinara.
Sa toliko primanja, većina se „kandiduje“ za narodnu kuhilju. Godine krize su povećale broj zvanično siromašnih. Prije tri godine ispod linije siromaštva živjelo je 6,3 odsto građana Srbije, a danas 9,2 odsto, što je skoro 700.000 ljudi. Znači da svaki deseti građanin živi sa manje od 8.500 dinara mjesečno. Sa toliko novca građani mogu sebi da obezbjede samo veknu hljeba, litar mlijeka, kilogram krompira i po 200 grama najjeftinijeg parizera dnevno. Naravno da 8.500 dinara nije dovoljno, s obzirom na rast cijena i troškova – kaže Vladimir Božanić, načelnik za anketna istraživanja iz Republičkog zavoda za statistiku.
– Ali ta granica određena je prema minimumu potreba čovjeka za kalorijama, koje su neophodne samo da bi preživio, a svake godine usklađuje se sa godišnjim rastom inflacije – kaže Božanović.
Božanić napominje da će ubuduće granica siromaštva biti utvrđivana prema evropskoj metodologiji, što će pokazati da je u Srbiji duplo više građana ispod linije siromaštva. Grube procjene pokazuju da je takvih između 18 i 20 odsto, odnosno da je petina građana Srbije na rubu egzistencije. I stručnjaci se slažu da je pomenuta suma dovoljna samo za goli život. Ekonomista Vladana Hamović smatra de se ta računica uklapa samo za podmirenje „donje“ granice osnovnih potreba.
– Uz najosnovnije dnevne namirnice, hljeb, mlijeko, povrće, povremeno je moguće kupiti i neki suvomesnati proizvod, što znači da se siromašni građani bukvalno svega ostalog odriču – kaže Hamovićeva.
A koliko nam još odricanja predstoji, to niko ne može da kaže. Ekonomistima je jasno da oporavka nema u kratkom roku. Da bi mu se uopšte nadali, morali bismo da dočekamo da u Srbiji proradi proizvodnja. Tako misli ekonomista Ivan Nikolić.
– Moramo, znači, prvo da štedimo, pa to da investiramo u pokretanje proizvodnje – smatra Ivan Nikolić. – I sve da nova vlada i učini nešto u tom pravcu, efekte možemo da očekujemo tek pred kraj njenog mandata. Pod uslovom da izdrži pun mandat. Investicije su ključ. Bez njih nema ni proizvodnje, niti rasta bruto domaćeg proizvoda. Proizvodnja mora da bude prioritet svih prioriteta i da nadvisi sve druge ciljeve. Neophodne su i bolne reforme, ali o njima se toliko pričalo, a skoro ništa nije urađeno. Više pričati nema smisla. Ali samo je to održiv put. Mi možemo da prodamo Elektroprivredu Srbije. Dobili bismo nekoliko milijardi evra i neko vrijeme živjeli lijepo, ali to je vještački, neodrživo.
EVROPA I SRPSKA MJERILA
Prema evropskim mjerilima, siromašni su svi oni koji imaju manje od 598 evra mjesečno. Evropljani tretiraju i relativno siromašne, a to su svi koji primaju manje od 60 odsto prosječne plate. Srbija se još bavi samo apsolutno siromašnima. To su građani koji imaju manje od sume koja može da podmiri samo najosnovnije egzistencijalne potrebe. Ona trenutno iznosi 8.500 dinara.
POTROŠNJA I CIJENE
Raspoloživa sredstva domaćinstva su u 2011. godini bila za 118,9 odsto veća nego u 2003. godini. Istovremeno cijene su porasle 118,4 odsto. Statistika otkriva da su tokom ovih godina porasli izdaci za hranu i bezalkoholna pića realno za 1,1 odsto, a za stanovanje, vodu i električnu energiju za 3,8 odsto. Realno smanjenje izdataka domaćinstva su imala kod opreme za stan i tekuće održavanje (7,8 odsto), ostalih ličnih predmeta i usluga (11,7 odsto), alkoholnih pića, duvana (13,7 odsto), obuće i odjeće (26,8 odsto) i obrazovanja za skoro 50 odsto.
RADE POD STARE DANE
Penzioneri koji primaju daleko ispod prosjeka davno su probili granice izdržljivosti. Zato su primorani da rade i pod stare dane.
– Teško je preživjeti danas sa penzijom od 9.800 dinara – kaže M. N., penzionerka iz Zemuna. – Sa 35 godina staža, prinuđena sam da radim po kućama, da čistim i čuvam djecu kako bih uopšte preživjela. Drugačije nemam dovoljno za hranu i lijekove. Sve teže mogu da podmirim i račune za komunalije – kaže ona.
Večernje novosti