BEOGRAD, Tržištu Srbije više nego ikada nedostaju prodavnice hrane sa nižim cijenama – diskontni lanci. Iako svake godine najavljuju njihov dolazak, diskonti zaobilaze Srbiju.
Da li razloge nedolaska treba tražiti u neuređenom tržištu, komplikovanoj mreži administracije ili u njihovoj procjeni da je džep prosječnog potrošača u Srbiji plitak? Stručnjaci, međutim, smatraju da je glavni problem zatvoreno tržište pod jakim uticajem moćnih kartela. Do kupaca stalno stižu informacije da su određeni lanci zainteresovani za tržište, a njihov dolazak se godinama odlaže.
Tako je sa švedskom „Ikeom“, čiji se povratak na tržište najavljuje godinama. Sada tvrde da čuveni proizvođač namještaja i pokućstva i trgovac njime završava svoj posao kupovine zemljišta. Planira se da se prva robna kuća „Ikee“ gradi na Novom Beogradu, a kasnije i na ulazu u Beograd. Potom ide Niš, pa Novi Sad. Peti objekat gradiće se između Čačka, Kraljeva i Kragujevca. Kada se otvara prvi njihov salon, sada niko ne želi da precizira.
Sinonimi za povoljnije kupovine u Evropi su „Lidl“ i „Aldi“. Njemački internacionalni diskontni lanac „Lidl“ registrovao je svoje preduzeće u Srbiji prije gotovo dvije godine, ali još se ne precizira kada će otvoriti prodajne objekte. Jedino je poznato da su kupili zemljište u nekoliko gradova i da će istovremeno otvoriti sve svoje maloprodajne objekte.
„Lidl“ planira da uloži u narednom periodu oko pet miliona evra u Srbiji. Prvi korak je već napravljen – kupovina zemljišta u Zrenjaninu, Subotici, Valjevu, Nišu, a ranije je saopšteno da će supermarket u Novom Sadu biti završen naredne godine. Ta kompanija užurbano bira i lokacije po drugim gradovima. Do sada su ispitivali lokacije u dvadesetak gradova u kojima bi otvarali supermarkete.
Tako bi domaći potrošači proizvode za svakodnevnu potrošnju, prije svega osnovne životne namirnice, mogli da nabave po znatno nižim cijenama. Moderni diskonteri imaju niži nivo usluge, ograničen asortiman, ali ogromno učešće proizvoda sopstvene trgovačke marke.
– Za sve naše proizvođače koji ne posjeduju snažne brendove i koji ne mogu sami da plasiraju svoje proizvode kroz velike trgovinske lance u Srbiji, a još manje u regionu, veoma značajna izvozna strategija je trgovinska robna marka – navode stručnjaci.
Vlasnici diskonta se trude da njihovi maloprodajni objekti i sva operativa budu mnogo jeftiniji. Objekti su skromni, potrošači uglavnom sami otvaraju kutije i bez ičije pomoći biraju robu. Ne šire svoj asortiman na 50 vrsta čokolade, već prodaju samo tri, koje kupuju u mnogo većim količinama, pa od dobavljača dobijaju povoljnije uslove u nabavci, što se kasnije odražava i na potrošače. Tako lanac diskontera „Lidl“, koji radi tako što uglavnom ima svoje trgovinske marke, centralizovano nabavlja robu na jednom mjestu za sve zemlje gdje posluje.
U okruženju, inače, posluje nekoliko diskontnih lanaca. Recimo, osim „Lidla“, u Bugarskoj, Rumuniji i Hrvatskoj prisutan je „Kaufland“, u Mađarskoj, Sloveniji i Grčkoj posluje njemački „Aldi“, u Mađarskoj „Kora“.
Veliki i mali
Najveći dio maloprodajnog prehrambenog tržišta od super do megamarketa u Srbiji u rukama je stranaca. Belgijanci su preuzeli „Maksi“ i „Tempo“, Slovenci „drže“ ovdje „Merkator“ i „Rodu“, drugi po veličini trgovinski lanac, slijede Hrvati koji su otvorili „Idea“ trgovine, pa Grci sa „Superverom“, Francuzi sa „Intereksom“.
U Srbiji posluje i oko 90.000 malih trgovina. Osnovni problem malih trgovaca je njihova slaba konkurentnost, pa je u vrijeme besparice strmoglav pad prometa, jer ne mogu da nabave povoljnije robu kao veliki lanci. Uobičajena slika u maloj radnji je da se za sat vremena u prosjeku proda po jedan hljeb, sok, kilogram šećera, 200 grama kafe i još nekoliko sitnica. Novosti
