BERLIN, Akcijskim danom ove sedmice je Evropski savez za nedjelju opet zatražio da nedjelja zaista bude neradni dan za sve građane Evrope. Ali u stvarnosti su i u EU goleme razlike, tko će i koliko će raditi.
Evropski savez za nedjelju okuplja glavne vjerske zajednice, sindikate i socijalna udruženja i uvijek iznova traži da nedjelja zaista bude neradan dan za sve građane. I u Povelji Evropske unije o temeljnim pravima stoji kako svaki zaposleni ima pravo na “kontinuirani odmor od najmanje 24 sata” u sedmici.
Prethodni evropski propis je još određivao da to bude upravo nedjelja – kao što traže (hrišćanske) Crkve, ali to je promijenjeno odlukom Evropskog suda. Zapravo, nedjelja je za mnoge u Evropi postao dan kao gotovo svaki drugi.
Prema podacima Eurostata za godinu 2015., u 28 zemalja članica čak 13 odsto zaposlenih u EU tvrdi kako “obično rade” nedjeljom.
Po podacima evropske agencije Eurofound za istu godinu, čak 30 odsto upitanih Evropljana tvrdi kako “radi barem jednu nedjelju” u mjesecu. Međutim razlike u Evropskoj uniji su još uvijek velike:
NJEMAČKA
Odmor nedjeljom je u Njemačkoj propisan Temeljnim zakonom koji pak potječe od Ustava Weimarske republike. Po njemu, nedjelja služi “za odmor od rada i duhovno uzdizanje”. Ali Zakon o radu određuje i iznimke: načelno su to poslovi koji se ne mogu učiniti radnim danom, a zapravo takvih poslova ima veoma mnogo. Tu se na primjer spominje medicinsko osoblje, vatrogasci i radnici u saobraćaju, ali i ugostitelji, novinari – a nedjeljom svakako rade i djelatnici crkava. Ali onda tu još dolazi i osoblje za bezbjednost, telekomunikacije, pozivni centri, službe za brigu starih i nemoćnih… Popis je zapravo veoma dug, a on ne obuhvata i trgovce. To je u pravilu regulisano na nivou pokrajina i nedjeljom obično smiju raditi kiosci, ali ne i “normalne” trgovine. Nadležne službe smiju odobriti rad trgovinama u do 10 nedjelja ili praznika u godini. Usprkos tome, Eurostat navodi kako je 2015. u Njemačkoj 13,4 odsto zaposlenih izjavilo kako “obično radi” nedjeljom.
FRANCUSKA
I u ovoj zemlji je rad nedjeljom i praznicima slično uređen kao u Njemačkoj, makar po podacima krovnog udruženja evropskih sindikata UNI Global Union, tu trgovine smiju biti otvorene na 12 nedjelja ili praznika godišnje. Zaposleni se ne smiju prisiliti da rade taj dan. Dodatne olakšice vrijede za turistička područja. Eurostat navodi kako 12,5 odsto zaposlenih u Francuskoj takođe u pravilu radi nedjeljom.
ŠPANIJA
U toj zemlji je rad nedjeljom uvelike određeno pokrajinskim propisima pa tako trgovine u regiji Madrida mogu same odrediti kada će raditi, a u drugim regijama mogu izabrati između osam i čak 15 nedjelja i praznika – u pravilu su to turističke regije koje onda rade čitavu sezonu. Eurostat za tu zemlju bilježi da za 16 odsto zaposlenih najčešće i nedjeljom odlazi na posao.
VELIKA BRITANIJA
Kao zemlja koja je na samom čelu neoliberalne privrede, tamo praktično nema nikakvih ograničenja za rad nedjeljom. Tako i Eurostat tamo bilježi da 17,9 odsto zaposlenih skoro redovno radi i tog dana i lošije je samo u Holandiji (18,4 odsto) i Slovačkoj (20,9 odsto).
HRVATSKA
Zapravo su podaci za Hrvatsku proturječni: ovih dana hrvatski mediji tvrde kako je ova zemlja “najgora u EU, svaki treći Hrvat radi nedjeljom” (naslov članka u listu Poslovni dnevnik iz studenog 2016.), a Eurostat (opet za 2015) Hrvatsku stavlja skoro na samo dno ljestvice i navodi da samo 5,5 odsto građana Hrvatske obično radi nedjeljom. Tako ispada da se tog dana radi manje još samo u Portugalu (4,3 odsto) i Poljskoj (3 odsto). Makar se u Hrvatskoj u posljednjim godinama čuju inicijative koje teže iz jedne krajnosti u drugu – da bi se onda otvorile “rupe” u koje se može smjestiti baš sve (“turistička područja”), ono što definitivno nedostaje Hrvatskoj su jasni propisi i kontrola isplate nadoknada za rad nedjeljom i praznicima. Oni bi trebali biti riješeni kolektivnim ugovorima u pojedinim sektorima, ali je veliko pitanje što zaposlenima doista “ostane u džepu”.
U čitavom nizu drugih zemalja to nipošto nije tako. U Francuskoj rad nedjeljom praktično automatski poslodavca košta dvostruko više, slično je i u Švedskoj. U Njemačkoj je to malo kompliciranije: dodatak na rad nedjeljom je takođe određen kolektivnim ugovorima, ali obično iznosi oko 50 odsto. Rad na “velike” praznike – Uskrs ili Božić često znači dodatak od 100 odsto. Tu i država daje poticaj da i tih dana sve funkcioniše što bi trebalo funkcionirati. Na te dodatke zaposleni ne plaćaju porez nego je to “čisti” novac. Inicijativa Europskog saveza za nedjelju želi da se zaposlenima u Evropi tim slobodnim danom osigura njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo, baš kao i da se potakne njihov porodičan život.
U današnjem društvu i sam fizički boravak u svoja četiri zida još ne znači da se ne mora raditi, bio svetak ili petak. Tu još ima golemih nedostataka i nedorečenosti u zakonodavstvu čitavog niza zemalja Evrope. Mnogi šefovi smatraju “normalnim” da svoje zaposlent mogu nazivati u bilo koje doba dana ili noći, slati im elektronsku poštu i tražiti da nešto pročitaju ili napišu. Radnim pravom i čitavim nizom odluka nadležnih sudova u razvijenim zemljama Evrope, tim zaposlenima zapravo (opet) počinje radno vrijeme u trenutku kad im zazvoni mobilni telefon – naravno sa primjerenim dodacima za rad praznikom ili po noći i pravom da onda to vrijeme drugom prilikom budu slobodni.
Naravno, taj rad ipak obično ostane bez nadoknade, ali smisao tog propisa je jasan. I bez inicijativa vjerskih zajednica ili sindikata: ako će ga to skupo koštati, onda je na poslodavcima da odluči, da li im se stvarno isplati svoje zaposlene i nedjeljom pozivati na rad. A i zaposlenima se to može isplatiti. Deutsche Welle
