“Prije godinu i po sam se vratio u Potočare i s porodicom Simić počeo uzgoj malina u nadi da ćemo dati doprinos poboljšanju života na ovim područjima. Trenutno imamo blizu 15.000 sadnica malina na 12 dunuma zemlje, a pripreme su počele prošle godine u avgustu. Završena je sezona branja, ali smo još uvijek u pripremnoj fazi. Kada uzmemo u obzir stanje biljaka u kojem se nalaze, relativno smo zadovoljni urađenim. O malinama se malo više brine Radenko jer ima iskustva, a ja sam i fizički invalid dugo godina”, priča nam Senad.
Radenko kaže da je Senad bio inicijator ideje o pokretanju biznisa, a da je on predložio maline kao potencijalno unosan posao.
“Nakon prvih sadnica apetiti su nam se povećali pa smo proširili kapacitete. Zasadili smo sorte malina miker i vilamet jer su pogodne za područje na kojem su zasađene. Zasadi su u dosta dobrom stanju i visine su i do dva metra. Nadamo se da ćemo sljedeće godine vratiti uložena sredstva i ostvariti zaradu jer smo do sada uložili više od 30.000 KM. Troškovi i ulaganja su veliki stoga smo angažirali i do deset radnika, iako je bilo dosta teško. Ljudi neće da rade, a dnevnicu plaćamo do 35 KM. Pomažu mi kćerke, jer im želim pokazati da nije nimalo lako imati posao i izboriti se za sebe”, ističe Radenko.
Dvojica povratnika u Potočare kod Srebrenice naglašavaju kako im niko nije pomagao prilikom pokretanja biznisa, a nisu ni očekivali pomoć od Opštine Srebrenica ili nekih organizacija jer su znali da se s velikim projektom moraju sami izboriti.
“Sami smo u ovom biznisu, a i teško je pronaći radnu snagu na ovim područjima, iako se ljudi žale da nema posla. Život i okolnosti u Srebrenici su se dosta promijenili u odnosu na period prije rata. Suživot je jedini izlaz za opstanak Srebrenice, jer vjera i etnička pripadnost ne smiju biti prepreka”, dodaje Senad.