BERLIN – Niske kirije, dobar internet i strateški položaj – Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal, samo treba konačno da uključi svoju dijasporu, prenosi Berliner Zeitung.
Bilo da je riječ o Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj ili Skandinaviji – bh. dijaspora je prisutna svuda. Milioni ljudi s korijenima u Bosni i Hercegovini danas žive u inostranstvu. Oni zemlju nose u srcu – ali koliko zapravo ima istine u često pominjanoj „neraskidivoj vezi“ sa starim zavičajem?
Bez finansijske podrške iz inostranstva, privreda BiH bi bila još nestabilnija. Doznake iz dijaspore – takozvani remittances – čine, prema podacima Svjetske banke, oko deset do dvanaest odsto bruto domaćeg proizvoda. Za mnoge porodice one su od presudnog značaja za preživljavanje. Samo prošle godine, iz inostranstva je u Bosnu i Hercegovinu prebačeno 1,94 milijarde evra – što je povećanje od 100 miliona u odnosu na prethodnu godinu.
Međutim, ta medalja ima dvije strane: s jedne strane, ovakva finansijska podrška obezbjeđuje egzistenciju mnogim ljudima u zemlji. S druge strane, stalna pomoć iz inostranstva može izazvati i određenu pasivnost – naročito kod mladih koji se oslanjaju na rodbinu vani umjesto da se sami angažuju na tržištu rada. Po principu: „Srediće to već amidža iz Njemačke ili tetka iz Austrije.“
Politički gledano, glas dijaspore se rijetko čuje. Iako oni koji žive u inostranstvu imaju pravo glasa, administrativne prepreke su ogromne – pa je i odziv slab. A dijaspora bi, sa svojim svježim pogledima i često neopterećenim pristupima, mogla da donese dragocjene impulse.
No, domaće vlasti čine vrlo malo da taj pristup olakšaju. Primjer: u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj njemačkoj saveznoj pokrajini s najvećom bh. zajednicom, više ne postoji konzulat – nadležni ured u Bonu je zatvoren. Zamjena? Nema je. Onaj ko, recimo, dolazi iz Bilefelda, mora da putuje skoro 900 kilometara do Frankfurta i nazad da bi završio konzularne obaveze.
Generalni konzulati Bosne i Hercegovine, poput onog u Minhenu, postoje samo na tri lokacije u Njemačkoj. Uz to dolaze dva počasna konzulata i Ambasada.
Još jedan problem je nedostatak digitalizacije: u konzulatima se može podnijeti zahtjev za pasoš, ali ne i za ličnu kartu. Zbog toga se mnogi moraju iznova registrovati pred svake izbore – mukotrpan i nepotreban proces. Da je lična karta dovoljna, ljudi bi automatski bili uneseni u birački spisak. No, izgleda da je dijaspora za mnoge institucije jednostavno – nevažna. Zatvoren krug.
Vječni san o povratku
„Jednog dana vraćam se“ – rečenica je koju često čujemo. Ali, rijetko ko je stvarno i ostvari. Razlozi: korupcija, nedostatak perspektive, loša infrastruktura. Ljetnji odmor u rodnom selu često ostaje jedina veza – sa ćevapčići-romantikom, ali bez stvarne perspektive.
Ni sve prisutniji rasizam u Evropi, niti ekstremno desne tendencije u politici, ne dovode automatski do talasa povratka. A iz same BiH skoro da nema ponuda ni poruka koje bi povratak učinile privlačnijim. Ne postoji model poput nekadašnjeg „berlinskog dodatka“, kojim su radnici u Zapadnom Berlinu bili finansijski stimulisani da ostanu u ekonomski slabijim regijama. A povratnici imaju ogroman potencijal: često su finansijski nezavisni, dobro obrazovani i donose dragocjena inostrana iskustva. No, taj kapital se jednostavno ignoriše.
Za drugu i treću generaciju BiH je često samo daleka uspomena: priče roditelja, nekoliko tradicionalnih jela i slike s odmora. Emocionalna povezanost slabi – a s njom i jezik. Dodatni problem je što se u zemljama poput Njemačke nastava maternjeg jezika zapostavlja, dok iz BiH dolazi vrlo malo podrške. Nedostaje kvalifikovanog kadra, adekvatnih planova i savremenog koncepta za dijasporu.
Mnogi mladi više ne teže ka zemlji svojih roditelja, nego prema Španiji, Italiji ili Dalekom Istoku. Porodične priče nisu dovoljne kada nedostaje lično osjećanje pripadnosti.
Digitalne šanse – još neiskorištene
Ipak, postoje i pozitivni primjeri: mladi iz dijaspore osnivaju startapove, donose znanje i angažuju se u nevladinom sektoru. Mnogi rade kao digitalni nomadi – jer BiH ima velik potencijal u tom smislu: niske životne troškove, dobar internet, visok kvalitet života.
Ali i tu nedostaje strategija. Ekonomski zapostavljene regije mogle bi se ciljno razvijati za digitalne preduzetnike. No, izgleda da zemlja još nije shvatila da već odavno učestvuje u globalnoj trci za pametne i sposobne ljude.
Veza između dijaspore i domovine je snažna – ali ne i bez kritike. Između nostalgije i frustracije, nade i razočaranja – krije se ogroman potencijal. BiH bi mogla postati „Švajcarska Balkana“ – zahvaljujući svom strateškom položaju, obrazovnoj tradiciji, poljoprivredi i energetskim resursima.
Ali za to je potrebna politička volja da se taj potencijal prepozna i iskoristi. I možda jedno iskreno pitanje: kada će dijaspora prestati biti samo sentimentalni dodatak, a postati oblikujuća snaga? Nezavisne