BEOGRAD, Objavljivanje spiskova najvećih poreskih dužnika u Srbiji dobra je posljedica načelno potpuno pogrešne izmjene zakona. Dobro je to što je sada javnosti potpuno jasno koliko su u lošem stanju evidencije Poreske uprave – kaže Milica Bisić, bivši direktor Poreske uprave Srbije, a sada direktor tržišta u KPMG.
Kako se vodi evidencija?
– Najčešće i potpuno pogrešno svaka filijala republičke ili lokalne PU ima neke „svoje“ podatke o „svojim“ poreskim obveznicima ili javnim dažbinama, pa ih onda međusobno „peške“ razmenjuju, sabiraju i oduzimaju. To onemogućava dobro sprovođenje dva osnovna zadatka PU. Prvi je pomoć obveznicima u izvršavanju poreskih obaveza. Kako da PU ukaže nekom šta i kada treba da plati, ako to ni sama tačno ne zna? Drugi su djelotvorne kontrole izvršenja poreskih obaveza, koje se teško mogu zamisliti bez detaljne i stalne analize rizika – privredne oblasti, vrste poreza i obveznika za koje su rizici izbjegavanja plaćanja poreza najizraženiji. Zato je moguće da se u nekim slučajevima dug nagomilava do tačke kada postaje nenaplativ, jer poreski obveznik nestane, da se u drugim mjesecima sprovodi kontrola, koja stvara nepotrebne troškove i upravi i obvezniku, sa ciljem da se nađe bilo šta, a najčešće se završi pronalaskom neke beznačajne greške.
Zašto ne postoji centralni registar poreskih obveznika, koji se najavljuje od 2003. godine?
– Da bi poreske evidencije bile ažurne i tačne, što je i osnovna pretpostavka za efikasan i djelotvoran rad poreske kontrole, neophodno je da se izgradi jedinstven informacioni sistem. On podrazumjeva da se za svakog obveznika u jedinstvenoj bazi knjiže sva zaduženja i uplate po osnovu svih, lokalnih i republičkih javnih dažbina. Koliko znam, novac za ove potrebe obezbjeđen je iz međunarodnih izvora. Da bi se ovaj posao uradio, međutim, potrebno je da važnost njegovog završetka shvati sama Vlada i uvrsti ga u svoje prioritete.
Prinudna naplata je u Republici Srpskoj bila efikasna, a u Srbiji je slaba?
– Prinudna naplata nije instrument posredstvom kojeg bi trebalo dominantno utjerivati prihode. Ipak, ona mora postojati kao realan potsticaj za dobrovoljno plaćanje. Da bi bila takav podsticaj, u njenom sprovođenju ne smije biti izuzetaka, niti grešaka, a to znači da je potrebna tačna evidencija o poreskom dugu, koja, kako je očigledno, u Srbiji još ne postoji. Drugi uslov je postojanje dosljedne poreske politike koja ne daje povoda za zaključak da je pametnije ne plaćati porez. Na žalost, otpis kamata i poreskih dugova, spajanje staža na račun države, prećutno ili zvanično odobravanje neplaćanja različitih poreskih obaveza preduzeća u restrukturiranju, javnih preduzeća ili nekih opština, samo su neki primjeri zbog kojih bi prinudna naplata kod ostalih izazvala suprotan efekat.
Da li je poreski harač to što privreda plaća na desetine taksi i raznih naknada, mimo regularnih poreza?
– Postojeća situacija ima dva osnovna uzroka. Jedan je nastojanje da se obezbjede sredstva izvan budžetske raspodele, što je dovelo do poplave različitih namjenskih dažbina koje su prihodi brojnih budžetskih fondova. Drugi su nedosljednosti u finansiranju lokalne samouprave uz politički obojen, a ekonomski neutemeljen koncept fiskalne decentralizacije, čiji su ishod raznovrsne lokalne takse i naknade. Kako se visina ovih dažbina uglavnom utvrđuje uredbama ili odlukama, a ne zakonom, poreski troškovi poslovanja praktično su nepoznati unaprijed, a to, između ostalog, bitno obeshrabuje ulaganja. Zato su izmjene u ovoj oblasti jedan od ključnih pravaca neophodne reforme poreskog sistema.
Zašto se odlaže i na koji način treba da se obavi reforma javnog sektora?
– Izmjene u javnim finansijama govore da reforma javnog sektora nije odlagana, već nije ni ozbiljno pripremana. Ona je, međutim, ključan preduslov poboljšanja ukupnog ekonomskog stanja. Reforma poreskog sistema, dakle, prihodne strane, morala bi obuhvatiti detaljno pretresanje glavnih poreza sa ciljem proširenja osnovice, ujednačavanja stopa i pojednostavljenja administriranja, koje bi bez povećanja poreskih stopa obezbjedilo dovoljan rast javnih prihoda. Drugo, promjene u finansiranju lokalne samouprave, koje bi obezbedile stabilna sredstva ovom nivou državne vlasti i istovremeno ograničile visinu i oblike lokalnih dažbina. I, treće, uključivanje namjenskih dažbina u postojeće ili jasno definisane nove poreze, ukidanje njihovog namenskog karaktera i brisanje nekih, na primjer naknade za zaštitu, korišćenje i unapređivanje opštekorisnih funkcija šuma koju plaćaju sva pravna lica na ukupan prihod kao osnovicu.
Koliko je to složen proces?
– Reforma samo prihodne strane javnih finansija ne može dati željene rezultate ukoliko izostane sveobuhvatna promena rashodne strane. I ovde su ključne tri oblasti: sistem obaveznog socijalnog osiguranja, javna i komunalna preduzeća i obim i struktura državne uprave na svim nivoima vlasti. Neophodno je, međutim, ukazati da bi dalje izostajanje ozbiljnih strukturnih reformi, na primer, tržišta rada ili politike stečaja, dakle, rješavanje pitanja izvan javnih finansija bitno ugrozilo konsolidaciju ove oblasti, bez obzira kako bi njena reforma mogla biti pažljivo osmišljena.
Koliko bi ljudi zbog reforme, odnosno smanjenja javnog sektora ostalo bez posla?
– Obično se pri pomenu reforme javnog sektora odmah pomisli na otpuštanje zaposlenih. Rijetko se pri tom razmišlja da višak zaposlenih u tom sektoru ustvari smanjuje zaposlenost u privatnom sektoru koji, pak, kroz poreze, finansira plate javnog sektora. Osim toga, kada je riječ o čistoj državnoj upravi, ne i kada je riječ o javnim preduzećima i brojnim paradržavnim agencijama, veći problem od broja je struktura zaposlenih, kako između, tako i unutar organa. Ovaj problem ne može biti rješen prostim linearanim smanjenjem broja zaposlenih. Sve u svemu, troškovi ne sprovođenja reforme svakako su veći od troškova njenog preduzimanja.
Zašto su direktori Poreske uprave Srbije partijski ljudi?
– Politička postavljenja raširena su pojava a kada je, što je najčešći slučaj, stranačka pripadnost jedini kriterijum izbora, loši rezultati su neizbježni.
Broj poreskih obveznika opada, treba li zato povećati stope ili da se država i dalje zadužuje?
– Puko povećanje poreskih stopa može samo pogoršati situaciju i gurnuti privredu dublje u sivu zonu. S druge strane, kad je reč o zaduženju, više brine brzina njegovog rasta i način trošenja, nego njegov postojeći nivo. Drugim riječima, nova vlada bi trebalo da se istovremeno uhvati u koštac sa sprovođenjem cjelovite reforme. Jedino zaduživanje koje će omogućiti trajno smanjenje rashoda i obezbjediti uslove za ekonomski rast, a time i povećanje prihoda, može biti opravdano. Pravda
