SARAJEVO – Za očuvanje kulturnog i prirodnog naslijeđa svi nivoi vlasti u BiH izdvajaju 50 USD godišnje po glavi stanovnika. Međutim bez obzira na milione konvertibilnih maraka namijenjenih za ovu svrhu, naše kulturno i prirodno naslijeđe mahom je devastirano, privatizirano ili ugroženo interesima privatnih investitora. Razloge za ovakvo stanje treba tražiti u labirintu zakonskih nadležnosti te političkim interesima.
Zahvaljujući inicijativi UNESCO Instituta za statistiku, Agencija za statistiku BiH prikupila je podatke o izdvajanjima za kulturno i prirodno naslijeđe te objedinila informacije iz Ministarstva finansija i trezora BiH, Federalnog ministarstva finansija te Ministarstva finansija RS.
Prema zvaničnim podacima za očuvanje i zaštitu cjelokupne kulturne i prirodne baštine u našoj državi, sa svih nivoa vlasti izdvaja se u prosjeku 51,15 USD po stanovniku.
Bosna i Hercegovina, prema posljednjem popisu stanovnika iz 2013. godine, ima 3.531.159 stanovnika. Jednostavnom računicom – množenjem prosjeka na trogodišnjem nivou 51,15 dolara i ukupnog broja stanovnika, dolazimo do nevjerovatne cifre koja iznosi više od 180 miliona dolara na godišnjem nivou.
“Ukupni izdaci po stanovniku za očuvanje, zaštitu i očuvanje cjelokupne kulturne i prirodne baštine na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini iznosili su 51,59 PPP (konstanta 2017 USD) po stanovniku u 2019. godini, 49,55 PPP po stanovniku u 2020, a 52,31 PPP po glavi stanovnika u 2021. godini”, ističe Ivona Bulić iz Agencije za statistiku BiH.
Potparolka Ministarstva civilnih polova Zorica Rulj navodi sličan podatak, doduše izražen u konvertibilnim markama, te objašnjava da od ove cifre gotovo cijeli iznos izdvajamo za kulturno naslijeđe: “Ukupni izdaci (javni i privatni) po glavi stanovnika potrošeni na kulturnu i prirodnu baštinu (za 2020. godinu) iznosili su 50,47 KM, od čega za kulturno naslijeđe otpada čak 48,08 KM”.
Naglasila je da se kroz ova izdvajanja osiguravaju “finansijski, tehnički uvjeti za trajno održavanje kulturno-historijske baštine i njeno uklapanje u razvojne tokove na lokalnom i regionalnom nivou; integriranje naslijeđa u prostorne i razvojne planove, odnosno uspostavu funkcionalnog odnosa između kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa”.
Vratimo se inicijativi UNESCO Instituta za statistiku. U okviru inicijative kreiran je priručnik UNESCO Instituta koji predstavlja relevantnu metodologiju na osnovu koje se objedinjuju ovi podaci.
Tako u ukupnu cifru od 180 miliona USD ulaze javni i privatni izdaci za biblioteke i muzejske aktivnosti kao i troškovi povezani s konzervacijom i zaštitom kulturne i prirodne baštine. Pored javnih izdataka statistiku čine i ulaganja pojedinaca i privatnih organizacija u ovoj oblasti.
Tražeći odgovor na pitanje na šta se troše ova sredstva, kontaktirali smo Vladu FBiH i Vladu RS-a, entitetske insitucije – Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta, Republički zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa RS-a te Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske.
Vlada FBiH uputila nas je na Federalni zavod za statistiku, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Federalno ministarstvo prostornog uređenja, Federalno ministarstvo okoliša i turizma, a Vlada Republike Srpske proslijedila je naš upit Ministarstvu prosvjete i kulture.
Do objave teksta stigao nam je odgovor Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa:
“Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasleđa Republike Srpske u svom sastavu ima i zaštitu prirodnog i zaštitu kulturnog nasleđa, pa je nemoguće izraziti tačnu podjelu, jer se uglavnom i projekti preklapaju, kao i sami tereni. Što se tiče finansijskog okvira do 2023. godine, budžet za programske aktivnosti je iznosio 100.000,00 KM, dok je 2023. godinu povećan na 460.000,00 KM, te je usvojeni budžet isti na nivou i 2024 godine”, naglasila je Jasna Milešević iz Vlade RS-a.
Čini se da nam je i za praćenje tačnih izdvajanja po nadležnim institucijama potreban priručnik.
Možda ćemo sačekati UNESCO da napravi inicijativu, a do tada, u labirintu nadležnosti, ostaje nam da istražimo kome odgovara nepostojanje jedinstvenog zakona.
Nismo mi nadležni
Zaštita kulturno istorijskog naslijeđa u BiH definisana je nizom normativnih instrumenata i zakonskih rješenja na različitim nivoima vlasti. Ova oblast pravno je uređena zakonodavstvom entiteta te pravnim aktima Distrikta Brčko kao i Odlukama Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
U ovom, formalno-pravnom labiritnu pronalazimo i niz normativnih instrumenata, poput Konvencije za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, Konvencije za očuvanje nematerijalne kulturne baštine i Konvencije o zaštiti i promociji različitosti kulturnih izraza.
Iako je Bosna i Hercegovina 1993. godine postala članica Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) i ratificirala konvencije, bez dolaska stranih donatora one najčešće ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
Jedno od rješenja Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog i historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, koje bi dovelo do usklađivanja pravnog okvira s međunarodnim standardima, godinama se opstruira.
Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta i Republički zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa RS-a su entitetske institucije “zadužene za zaštitu naslijeđa vrše stručne poslove u oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa, stručni nadzor nad realiziranjem programa i projekata zaštite i korištenja objekata naslijeđa”, uputila nas je Inka Šehović iz Sekretarijata Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
S druge strane, pojasnila je Šehović, Federalno ministarstvo kulture i sporta “utvrđuje kriterije na osnovu kojih Vlada Federacije BiH donosi odluke o finansiranju projekata zaštite, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ‘priprema programe i sporazume o saradnji u domenu kulture’”, dok oba ministarstva “vrše poslove koji se odnose na zašitu i korištenje kulturno-historijskog naslijeđa”.
Tu je i kantonalni nivo FBiH, na kojem od deset kantona njih pet ima ustanovljene kantonalne zavode za zaštitu kutlurno-historijskog naslijeđa smještene u Sarajevu, Bugojnu, Tuzli, Mostaru i Bihaću.
“Dovoljno je ako kažem da je zakonodavstvo u ovoj oblasti u cijelosti izrađeno u Republici Srpskoj, a u Federaciji BiH je razbijeno na deset kantona, od kojih u vrijeme izrade analize, prije dvije godine, pet kantona je imalo, a pet nije imalo usvojene zakone iz ove oblasti naslijeđa, a nerijetko se primjenjuje Zakon iz 1985. godine. Jedina institucija na nivou države je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika bez sredstava da sama provede vlastite odluke u život”, istakla je Mevlida Serdarević iz organizacije Asocijacija za interkulturalne aktivnost i spašavanje naslijeđa koja posljednje tri godine i radi na izradi novog zakona u ovoj oblasti.
Nećemo državni zakon, hoćemo opstrukciju
Osim spomenute inicijative Asocijacije za interkulturalne aktivnost i spašavanje naslijeđa, koja posljednje tri godine radi na izradi novih zakona u ovoj oblasti, od 2004. do 2010. godine, vođene su aktivnosti na izradi prijedloga Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog i historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine uz pravnu i političku pomoć Vijeća Evrope.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, kao zvanični predlagač, koordinirala je izradu prijedloga Zakona, a Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine u saradnji s Federalnim ministarstvom za kulturu i sport i Zavodom za zaštitu spomenika u okviru ovog ministarstva te s Ministarstvom prosvjete i kulture RS-a i Republičkim zavodom za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa RS-a sačinili su Nacrt zakona.
Prijedlog Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog i historijskog naslijeđa na državnom nivou nikada nije ušao u parlamentarnu proceduru niti je usvojena sveobuhvatna strategija za upravljanje spomenicima. Zorica Rulj, potparolka Ministarstva civilnih poslova, objasnila je šta je zapravo dovelo do opstrukcije:
“Preporuke date Ministarstvu civilnih poslova su da treba osigurati temeljitu reviziju postojećeg Nacrta zakona o kulturnim dobrima BiH u skladu sa međunarodnim standardima te ojačati okvir zaštite, pri čemu će se upravljanje i dalje provoditi preko Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. U 2008. godini u Republici Srpskoj donesena su dva akta kojima se ne podržava donošenje Zakona o kulturnim dobrima BiH.”
Pomenuti akti – Mišljenje na Nacrt zakona o kulturnim dobrima i Zaključak Vlade RS-a, opstruirali su ostvarivanje ciljeva zaštite kulturnog naslijeđa na nacionalnom nivou te uspostavljanje adekvatnog pravnog okvira za zaštitu kulturnog naslijeđa.
“Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, trenutno je jedina institucija koja ima nadležnosti u ovoj oblasti na državnom nivou”, napomenula je Rulj i pojasnila da “Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa iz 1985. godine, predstavljao je kontinuitet u pravnoj zaštiti naslijeđa od 1945. godine i provodio se do početka rata 1992. godine na nivou Bosne i Hercegovine. Naslijeđe je utvrđeno kao javno dobro i bez obzira na vlasništvo (javno ili privatno) zahtijevao je javna ulaganja u zaštitu i radove restauracije.”
Suzdržavanje, savjest i svijest
U potrazi za nadležnostima saznajemo da Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika samo “odlučuje o molbama za proglašenje neke imovine nacionalnim spomenikom, a entitet na čijem se teritoriju imovina nalazi, dužan je “uložiti svaki napor kako bi se poduzele odgovarajuće zakonske, naučne, tehničke, upravne i finansijske mjere nužne radi zaštite, konzerviranja, prezentacije i obnavljanja te imovine i suzdržati se od poduzimanja bilo kakvih namjernih postupaka kojima bi se ta imovina mogla oštetiti”.
Dakle koliko god Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila novih spomenika, bez entitetskih reakcija nemamo obećanje da će takvi spomenici dobiti potrebnu brigu i zaštitu.
Naprotiv, praksa pokazuje da je veliki broj postojećih spomenika ugrožen i da “suzdržavanje od poduzimanja bilo kakvih namjernih postupaka kojima bi se ta imovina mogla oštetiti” vlastima ne ide najbolje, naročito kada investitori imaju druge interese.
“Upravitelj, vlasnici i drugi korisnici nacionalnog spomenika bi trebali da se savjesno i s pažnjom dobrog domaćina odnose prema nacionalnom spomeniku”, objasnila je Inka Šehović iz Sekretarijata Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
Za očekivati je da “savjest” stanovništva bez izgrađene svijesti o važnosti i potencijalu nacionalnih spomenika neće postojati. Pa je naš rezultat udruženog “suzdržavanja”, “savjesti” i “svijesti” lista od osamdeset i sedam nacionalnih spomenika koje je Komisija okarakterizirala kao ”ugrožene”.
Istorijska građevina – Hajduk-kula na Kručevića Brdu kod Čitluka, FBiH, foto: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika
Navedeno je nekoliko razloga koji svjedoče o odnosu našeg stanovništva prema nacionalnim spomenicima, poput onog u slučaju Resulbegovića kuća u Trebinju ugrožene uslijed “betoniranja ploče i izgradnje sportskih terena na prostoru zaštićenog spomenika”. Povijesnog područja – Nekropole sa stećcima i nišanima na Ozrenu ugroženog uslijed vandalizma “premještanja stećaka na lokalitetu Travnjak i prelaska motornih vozila preko stećaka na lokalitetu Bandijera” te Arheološkog područja-helenistički grad Daorson u Ošanićima kod Stoca koji je prekriven grafitima.
Međutim većina razloga uglavnom je ista – nezakonita izgradnja novih objekata unutar zaštićenih zona, nepoduzimanje hitnih mjera zaštite od daljeg propadanja, nedefinirana vlasnička struktura ili privatizacija te požari, vlaga i rastinje.
Često kada donose odluke poput “ustakljivanja bašte ugostiteljskog objekta ulici Ferhadija” ili rušenje hotela “Topola”, naše vlasti, odgovorne za upravljanje, postaju saučesnici u vandalizmu.
Ipak, naše zakonodavstvo predviđa ovakve situacije pa nadležne entitetske inspekcije koje, prema riječima Šehović, “vrše poslove inspekcije i nadzora zaštićenih područja na kojima se kulturno-historijska dobra nalaze i ovlaštene su da poduzmu zakonske mjere zaštite, uključujući odluke kojima se obustavljaju svi zahvati koji nisu u skladu sa zakonom, odnosno dobra dovedu u stanje u kojima su bila prije nezakonitih ili nestručnih zahvata.”
Kao i obično, inspekcije rade “sve u skladu sa zakonom”, pa je tako načelnik Općine Ilidža Senaid Memić bespravno srušio hotel ”Topola“, jedan od najstarijih objekata u Kantonu Sarajevo koji se nalazio na zaštićenom prirodnom području Vrela Bosne.
Iako nekadašnji načelnik tvrdi da je Služba za inspekcijski nadzor općine Ilidža “sve uradila u skladu sa zakonom”, iz Zavoda za zaštitu kultuno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo potvrđeno je da se radi o bespravnom rušenju.
Time je Regulacioni plan Banjsko-rekreativnog kompleksa koji je predviđao očuvanje ovog hotelskog kompleksa i mjere zaštite propao, a Sarajevo je postalo siromašnije za važan spomenik kulture i izgubilo priliku da rekonstruira hotel sa ciljem vraćanja izvornog arhitektornskog izraza.
Slični primjeri upravljanja i zaštite kulturno-historijskog naslijeđa vidljivi su i na primjeru stanja u Počitelju, ali i situacije u Višegradu.
Eklatantan primjer – Počitelj
“Počitelj danas je značajna turistička destinacija u našoj zemlji, ali je zapušten, zarastao u rastinje, bez ulične rasvjete, bez odvoza smeća i s deponijama. Počitelj je bez pristupa rijeci i bez pristupa javnom toaletu koji je obnovljen, ali je zabranjen. Grad koji se ne održava propada i to je vidljivo na svakom koraku”, istaknula je Jadranka Dizdar, predsjednica Turističkog društva Počitelj.
Danijela Nogolica, glasnogovornica Gradske uprave grada Čapljine u nadležnosti više institucija (tri federalna ministarstva i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika), vidi problem i naglašava da Gradska uprava čini sve kako bi taj problem ublažila te da se zalaže da se “ingerencije Počitelja predaju Lokalnoj zajednici koja najbolje poznaje problem”.
Nogolica ističe i da je Gradska uprava pronašla značajna sredstva i krenula u rješavanje kritičnih zona – obnovljen je krov Kule Gavrankapetanovića, a izrađen je glavni projekt arhitektornske ravjete kule.
Napomenula je i da je u toku priprema projekta “Izrada projektno-tehničke dokumentacije konstruktivne sanacije kule Gavrankapetanovića i okolnih bedema zaštićene zone”.
Počitelj je 1996. i 1998. godine uvršten na Popis najugroženijih spomenika, a na Popisu 2008. godine našle su se i Vijećnica te Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
Iako je proces potrajao, Vijećnica i Most obnovljeni su, a u Počitelju je inicijativa za obnovu uslijedila 2003. i 2004. godine da bi se pristupilo obnovi “porušenog, devastiranog i opljačkanog grada iz sredstava koje je obezbijedio Fond Federacije BiH”, naglasila je Dizdar dodavši da su tom prilikom obnovljeni “džamija, umjetnička kolonija, kapija hamam, jedan dio kuća, sokaci, a nešto kasnije rađene su tabije, kulina, vodovod i kanalizacija u gornjem dijelu grada”.
Međutim ovi pojedinačni koraci bez koordinacije između nadležnih institucija ne omogućavaju da se Počitelju vrati stari sjaj. Građevine koje su vijekovima tu, propadaju baš kao što je propala i jedna od najljepših građevina medresa – hamam. Dizdar ističe da je 1993. godina bila pogubna za Počitelj jer je tada donesen zakon o privatizaciji koji se primijenio i na kulturno-historijske spomenike starog grada Počitelja.
“Da bi se Počitelju vratio stari sjaj i da bi profunkcionisao kao turistička destinacija u pravom smislu te riječi, potrebno je prije svega raščistiti imovinsko-pravne odnose, što podrazumijeva nacionalizaciju kulturno-historijskih spomenika”, napominje Dizdar i ističe da je potrebno uraditi reviziju privatizacije jer se, u slučaju građevina u Počitelju koje su u vrijeme nastajanja imale društvenu svrhu (poput kule, tabije, hamama), po njenom mišljenju, radi o “nelegalnim prisvajanjima”.
O procesu privatizacije imovine u Počitelju portal Tačno.net pisao je još prije sedam godina u tekstu Udruženi kriminalni poduhvat u Počitelju. Većina objekata od kulturno-historijskog značaja u Počitelju pripadala je Islamskoj zajednici i fizičkim vlasnicima, a koji su kroz instituciju vakufa dati na upravljanje ovoj vjerskoj organizaciji.
Procesom nacionalizacije upravljanje preuzima državno preduzeće Ugostiteljstvo i Turizam Čapljina (UIT), koje je pored objekata u Počitelju raspolagalo i drugim turističkim objektima poput Hotela Mogorjelo, Gradske kafane, Elita kao i niza drugih nekretnina. U periodu nakon rata nizom svjesno napravljenih pravnih propusta brojni objekti konkretno u Počitelju u stvarnom svlasništvu fizičkih lica i Islamske zajednice upisani su kao vlasništvo UIT-a.
Nakon upisa imovine u Počitelju na preduzeće Ugostiteljstvo i Turizam započinje i proces privatizacije. Privatizacija je urađena 2001. godine modelom javne ponude dionica, a ukupni kapital u tom trenutku bio je 100% u državnom vlasništvu i iznosio je 1.054.734,00 KM. Kapital kupuje 15 fizičkih lica, od čega je večinski vlasnik kapitala Hasan Valedar.
Hasan Veledar 2009. godine od UIT-a kupuje 27 nektretnina u Počitelju i 6000 m2 zamljišta te rezervoar za vodosnabdijevanje građana Počitelja za iznos od cca. 300 hiljada konvertibilnih maraka. Sredstva nikad nisu uplaćena na račun UIT-a s obzirom na to da je, kako je ugovorom naglašeno, u pitanju naknada dugova koje je ovo preduzeće imalo prema svom većinskom vlasniku Veledaru.
Nažalost, do danas po pitanju revitalizacije Počitelja kao jedne od najznačajnijih turističkih potencijala Hercegovine nije se uradilo ništa.
Da smo samo malo zapadnije
O potencijalima našeg bogatog kulturnog naslijeđa u kontekstu turizma prošle godine, povodom Međunarodnog dana spomenika i spomeničkih cjelina, govorila je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Istaknuta je važnost pitanja obnove, rekonstrukcije i revitalizacije i njihove centralne uloge u održivom turizmu, kao i činjenica da razvoj kulturnog turizma štiti kulturnu baštinu.
Primjera radi, Italija i njeni historijski spomenici, muzeji i umjetnička djela privlače milione posjetitelja, pa turistički sektor čini čak 14% BDP-a zemlje i zapošljava 1,5 miliona ljudi. Nacionalnim spomenicima u Italiji upravljaju ministarstva za kulturno naslijeđe i aktivnosti u turizmu, regionalne ili loklane vlasti, ali i privatne organizacije i fondacije posvećene očuvanju kulturne baštine – slično, a opet dijametralno suprotno nego u Bosni i Hercegovini. Tačno.net
