BRISEL – Evropa u prosjeku godišnje ima dvocifren broj državnih praznika, ali, kao što je Danska pokazala kada je ukinula jedan praznik kako bi finansirala svoju vojsku, svaki slobodan dan ima svoju cijenu.
Ekonomisti, a možda i poneki poslodavac, već dugo postavljaju neprijatno pitanje: kolika je stvarna cijena plaćenog odmora za državne praznike?
Danska je 2024. ponudila oštar odgovor. Vlada je ukinula Veliki molitveni dan – Store Bededag, gotovo 340 godina star luteranski praznik koji se obilježavao četvrtog petka nakon Uskrsa, ne zbog teoloških prigovora, već kako bi platila naoružanje, piše Juronjuz (Euronews).
Kopenhagen je procijenio da bi ukidanje tog praznika generisalo oko tri milijarde danskih kruna, odnosno 400 miliona eura, dodatnih poreskih prihoda godišnje, novac za koji je vlada navela da joj je potreban kako bi povećala izdvajanja za odbranu prema NATO cilju od dva odsto BDP-a.
Odluka je usvojena u parlamentu u februaru 2023. i stupila je na snagu naredne godine, izazvavši proteste i talas bolovanja.
Portugal je 2012. ukinuo četiri državna praznika. Dva građanska – Dan Republike i Obnovu nezavisnosti, i dva vjerska – Tijelovo i Svi sveti, kao dio programa štednje nakon krize, da bi sva četiri ponovo uveo 2016. godine, nakon što je prošao najteži dio fiskalnog prilagođavanja.
Politička računica bila je ista kao i u Danskoj: u restriktivnom fiskalnom okruženju, državni praznici nijesu nešto čega bi se vlade rado odrekle.
Šta pokazuje istraživanje
Najoštriji dokazi iz različitih zemalja dolaze od ekonomista Lukasa Rosoa (Lucas Rosso) i Rodriga Vagnera (Rodrigo Wagner), čiji je radni dokument, koji je MMF citirao u svojoj analizi ukidanja praznika u Danskoj iz 2023, zasnovan na eksperimentu koji je obuhvatio oko 200 zemalja između 2000. i 2019. godine, prenosi Juronjuz.
Kada državni praznik padne za vikend i ne zamijeni se drugim slobodnim danom, zemlja zapravo dobija jedan radni dan više te godine.
Autori su utvrdili da se svakim dodatnim državnim praznikom gubi približno 0,08 odsto BDP-a, što je otprilike polovina onoga što bi sugerisao jednostavan obračun rada, jer potrošnja u ugostiteljstvu i turizmu djelimično popunjava tu prazninu.
Efekat je najoštriji u proizvodnji, a jedva se primjećuje u industrijama poput rudarstva ili poljoprivrede, koje i dalje funkcionišu.
Njemački BDP premašio je 4,3 biliona eura u 2024, što znači da svaki izgubljeni radni dan vrijedi približno 3,4 milijarde eura izgubljene proizvodnje prije bilo kakve kompenzacije.
Razlika među državama članicama EU je zapanjujuća.
Prema EURES-u, portalu Evropskih službi za zapošljavanje kojim upravlja Evropska agencija za rad, Litvanija ove godine ima 15 državnih praznika, kao i Kipar.
Njemačka ima devet nacionalnih praznika, iako pojedine savezne države dodaju svoje.
Danska, nakon ukidanja Store Bededaga, ima 10 praznika, odnosno jedan manje nego prije 2024. i ispod prosjeka od 11,7 dana na kontinentu, prema Eurostatu. Taj jaz ima stvarne fiskalne posljedice.
Zemlja koja ima 15 praznika umjesto devet, prema Roso-Vagnerovom modelu, odriče se ekvivalenta od približno dodatnih 0,48 odsto BDP-a godišnje, prije bilo kakve kompenzacije kroz potrošnju, u poređenju sa državom sa manjim brojem praznika.
Ekonomisti paze da slobodne dane ne tretiraju kao „direktno rasipništvo“.
U istom dokumentu MMF-a o Danskoj navodi se da je odnos između radnog vremena i proizvodnje nelinearan: što ljudi duže rade, to je svaki dodatni sat manje produktivan, a dobro odmorena radna snaga može održati veći učinak po satu tokom cijele radne sedmice.
Za Litvaniju, čija je ekonomija 2024. vrijedila oko 79 milijardi eura, to znači nominalnu razliku u proizvodnji od oko 360 miliona eura godišnje u poređenju sa Njemačkom.
Roso-Vagnerova studija takođe je pokazala da je veći broj državnih praznika povezan sa manjim brojem nesreća na radu i većim nivoom sreće – faktorima koji se ne vide u BDP-u, ali su važni za svaki potpun obračun blagostanja.
Ipak, nijedna evropska vlada ozbiljno ne razmatra masovno ukidanje državnih praznika.