KELN, “Ista pozicija, veća plata” naslov je teksta u kojem Frankfurter algemajne cajtunga, u svom nedjeljnom izdanju, prenosi rezultate jednu obimne studije istraživača sa Univerziteta u Kelnu.
Kancelarija, dva radna stola. Za jednim sjedi „lojalni“ radnik, koji još od završetka studija radi za istog poslodavca. Drugi je barem jednom u tri godine promjenio svoje radno mjesto. Dakle isti posao, ista starost i godine staža. I ko od njih zarađuje više? Studija je pokazala da oni koji dolaze „spolja“ ili „spoljni“ saradnici kako ih još nazivaju, imaju veća primanja od „internih“. Razlika u visini zarade je i do dvije grupe, odnosno 20 odsto.
Istraživanje je bilo prilično obimno obuhvatilo je podatke o primanjima više od 100.000 zaposlenih i odnosili su se u najvećoj mjeri na zaposlene u bankarskom sektoru. Martin Emerih iz konsultantske firme „Tower Perrin“ kaže da su se „pod lupom“ našle i plate i lični podaci zaposlenih i u drugim branšama. On međutim ističe da rezultati istraživanje ne ukazuju na nepravdu ili neravnopravnost „internih i spoljnih“. Emerih podsjeća da oni koji se češće odlučuju na promjenu posla podlježu riziku da sa novim poslom i poslodavcem, ne prođe onako kako se planiralo. „Premija o kojoj bi se moglo govoriti jeste svojevrsna kompenzacija za taj rizik“, zaključuje Dirk Slivka, profesor ekonomije na Kelnskom univerzitetu, a prenosi Frankfurter algemajne cajtung.
Kako se zovete i kada ste rođeni? Nije važno – konstatuje autor teksta u Zidojče cajtungu koji se osvrće na jednu sasvim novu praksu u Francuskoj, a riječ je o anonimnom prijavljivanju za posao. „U Americi anonimno apliciranje za posao nije neuobičajeno, u Njemačkoj je nezamislivo, a u Francuskoj to upravo testiraju. Zvuči kao pošalica, ali 50 francuskih preduzeća je pristalo da narednih mjeseci na formularima za prijavljivanje za neko radno mjesto izostavi rubrike poput ime, adresa, datum rođenja… Cilj je da poslodavac stekne pravu sliku o radnim sposobnostima budućeg radnika, ali i da se izdejstvuje veća ravnopravnost.“
Ono što za neke zvuči apsurdno, za druge je u nekim branšama, uveliko u primjeni. Primjera radi, pojedini orkestri u potrazi za novim muzičarima organizuju po malo neobične audicije. Oni koji bi se prijavili, odsvirali bi par kompozicija, ali skriveni iza platna – i niko ne bi znao njihov identitet. Zakoni protiv diskriminacije nigde nisu tako strogi, kao u Americi. Moglo bi se reći da su propisi poslodavcima „utjerali strah u kosti“, pa sada rado pristaju na anonimnost kandidata, jer se plaše skupih žalbi i sudskih procesa „odbijenih kandidata“ koji se na kraju osjete diskriminisanim.
U Francuskoj je to još uvijek eksperiment. Poslodavci su skeptični. Portparol kompanije „Accor“ ne vidi razlog za anonimno prijavljivanje: „Niko Vas samo na osnovu anonimne prijave neće zaposliti“, kaže Frederike Pogi. Uostalom prije ili kasnije ugovara se prvi razgovor sa kandidatom i to je prilika da se „budući radnik“ upozna. Pa ipak, od jula 2009. godine i ova firma na svojim internet stranicama nudi mogućnost anonimne prijave za posao.
U susjednoj Njemačkoj je sve to, još uvijek nezamislivo. „Svaki poslodavac ima pravo da donese odluku koje informacije u prijavama kandidata želi da ima“, tvrdi Roland Volf, ekspert za prava radnika pri Udruženju njemačkih poslodavaca. „Kod nas se radnici traže na osnovu kvalifikacije. Rizik od diskriminacije u tom procesu je prema mom mišljenju prilično nizak“, rekao je Volf za Zidojče cajtung.