BEOGRAD, Vijest da žitelji siromašnog Doljevca, nadomak Niša, razmišljaju da zbog velike bijede prodaju svoje organe ili krv, daleko je odjeknula. Toliko da se u srijedu u ovoj opštini – gdje je na kazanu narodne kuhinje svakog dana 400 od 19.000 stanovnika, a tek svaki drugi žitelj radi i prima koliko-toliko redovnu platu – ni o čemu drugom nije ni pričalo.
Ko je Doljevčanima dozvolio da pokrenu formiranje agencije za prodaju organa, nije baš lako saznati. Ali, čuli su svi „od nekoga“ da se u inostranstvu krv dobro plaća. I složni su u jednom: drugog rješenja nema.
– Ljudi žive katastrofalno – opominje Dragić Nerandžić, koji je prvi javno istupio sa ovom idejom ispred organizacije Forum „Doljevac“. – Zato su ovdje mnogi spremni na sve. Pa i na prodaju organa i krvi, samo da bi preživjeli i opstali.
Tomislav Kulić, predsjednik Skupštine opštine, kaže da razumije takve stavove, ali se nada da ipak nema mnogo ljudi koji bi iz očaja prodavali svoju krv ili organe.
Sumorne brojke iznosi i Jovica Pešić, načelnik Odjeljenja za privredu i finansije: gradska kasa izdvaja od tri do pet miliona dinara godišnje samo za „socijalu“.
On je, ipak, ubijeđen da agencija za prodaju organa neće zaživjeti u praksi.
– U Doljevcu sigurno neće proraditi „žuta kuća“, ali mislim da postoje porodice koje bi uradile sve da poprave svoj položaj – objašnjava Pešić. – Pa, imali smo slučaj čovjeka koji je opštini poklonio svoju zemlju samo da bi postao socijalni slučaj i primao pomoć!
Nije lako utvrditi ni da li na jugu Srbije već ima ljudi koji prodaju svoju krv da bi sastavili kraj s krajem. Ali, ako ih ima, ne moraju daleko da putuju da bi to uradili gotovo legalno.
Na samo pedesetak kilometara od srpske granice, crno tržište krvi – buja. Usred Sofije, ali i u Blagoevgradu, Plevenu i Perniku, na desetine ljudi svakog dana prodaje krv. Ovdje je ona dragocena, i za život, i za preživljavanje…
Takva trgovina toliko je rasprostranjena u Bugarskoj da vlasti zatvaraju oči pred njom, a policija mirno prolazi pored odrpanih nevoljnika koji, u blizini bolnica, od jutra strpljivo čekaju da igla iz njihovog tijela izvuče 450 mililitara krvi. Da li su u taj red, pogotovo poslije ukidanja viza, stali i građani Srbije?
Bilo kako bilo, za jednu jedinicu crvene tečnosti dobija se između 70 i 170 leva, u zavisnosti od krvne grupe (jedan evro vrijedi nešto manje od dva leva). Najviše se, naravno, plaća ona najređa – AB. A dileri krvi liče na svakog drugog dilera: prilaze prolaznicima na ulici i tiho ih pitaju „Prodaješ ili kupuješ?“. Čak i neki ljekari rade kao posrednici…
Nešto slično se događalo – ili se možda još događa – i u Srbiji. „Novosti“ su u srijedu uspjele da dođu do čovjeka koji se prije desetak godina bavio ovim „biznisom“ u Prištini. Raseljeno lice sa Kosova, danas Nišlija Z. N. pristao je da otvori dušu:
– Shvatio sam da je krv neprocjenjiva tečnost tek kada sam se suočio sa glađu. Ni dinara u džepu nisam imao ni za hljeb za mene i suprugu, pa sam odlučio da unovčim krv. Tim prije što je moja krvna grupa i te kako cjenjena na ilegalnom tržištu.
Kaže nam Z. N. da je pokušavao da se snađe na razne načine, ali da je ideju dobio tek kada je počeo da taksira. Kolege su mu rekle da se krv dobro plaća. Potom se obreo ispred klinika Medicinskog fakulteta u Prištini i čekao da naiđe rodbina pacijenta kome je hitno bila potrebna krv.
Poslije kratkog dogovora o „tarifi“, odlazio je sa njima do transfuzije, gdje se prijavljivao kao rođak i „dobrovoljno“ davao dragocjenu tečnost. Prvi put je dobio 350 evra za jednu bočicu. Isto je ponovio još četiri-pet puta, prije nego što se preselio u Niš.
– Ovdje se, koliko znam, takve stvari ne rade.
Legalizacija
U Bugarskoj skupštini već nekoliko puta se raspravljalo o trgovini krvlju. Neki poslanici smatraju da bi država trebalo da legalizuje ovo tržište, jer se ionako niko ne bori protiv njega. Prije sedam godina, parlament je usvojio zakon kojim se učesnici u ilegalnoj trgovini kažnjavaju sa čak 10.000 leva. Pa ipak, u Ministarstvu unutrašnjih poslova potvrđuju da niko nikada nije priveden niti uhapšen zbog toga.
Sve više “socijale“
U centru za socijalni rad u Doljevcu napominju da je prošle godine materijalno obezbjeđenje porodice dobijalo 260 ljudi, dok je ove godine taj broj 340. Među mnogobrojnim socijalnim slučajevima je i Zoran Ćeramić. – Živim u desetočlanoj porodici i jedva se izdržavamo – priča nam ovaj Doljevčanin. – Situacija je mnogo teška, i jedva stižemo do socijalne pomoć, uz dosta maltretiranja.
Opština sahranjuje
Koliko je Doljevac siromašan, govori i podatak da pokojnike uglavnom sahranjuje – opština. – Na našoj teritoriji stvarno ima ljudi koji nemaju ni za osnovne stvari – kaže Tomislav Kulić. – Tako izlazimo u susret osobama koje nas mole da im materijalno pomognemo u sahranjivanju pokojnika. Nažalost, ljudi nemaju ni za to… Novosti