SARAJEVO – Energetska tranzicija u našoj zemlji te potreba donošenja državnog zakona o energetici posebno je aktuelna tema. Njen značaj posebno dolazi do izražaja kad je poznato da je to primarni uslov nastavka našeg puta ka Evropskoj uniji.
U posljednje vrijeme je u javnosti u BiH ponovo aktuelna tematika energetike, a posebno elektroenergetike, ovaj put je povod odluka Energetske zajednice (EnZ) o uvođenju sankcija BiH zbog neispunjavanja preuzetih obaveza prema međunarodnom ugovoru kojim je uspostavljena EnZ, a koji je BiH potpisala još 2006. godine, kaže Mirza Kušljugić, profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli i predsjednik Upravnog odbora ReSET-a – Centra za održivu energetsku tranziciju.
“Među potpisnicima ugovora je i EU i ugovor o EnZ se smatra svojevrsnim predvorjem za pristupanje EU. Općenito energetske i klimatske politike EU, najvećeg vanjskotrgovinskog partnera BiH (BiH je najveći izvoznik električne energije u regionu Jugoistične Evrope), dominantno utječu na rad i razvoj elektroenergetskog sektora. Između ostalog, sankcije su uvedene zbog upornog i višegodišnjeg neispunjavanja obaveza u provođenju reformi u energetskom sektoru, koje za cilj imaju uspostavljanje tržišta električne energije i prirodnog gasa – reforme tzv. prve energetske tranzicije. BiH izrazito zaostaje u uspostavljanju pravnog okvira i potrebnih institucija za poslovanje u liberalizovanim energetskim tržištima navedenih energenata”, kaže on.
Premda se javnost interesuje kakve će biti posljedice izrečenih sankcija, ključno pitanje je – Zašto BiH ne ispunjava obaveze koje je dobrovoljno prihvatila?”, dodaje profesor. Da li je razlog komplikovano ustavno uređenje BiH s podijeljenim nadležnostima između pojedinih nivoa vlasti, što se često navodi, ili pak odbijanje vlada i parlamenata da se poslovanje kompanija u elektroenergetskom i gasnom sektoru uredi na tržišnim osnovama.
“Istraživanje koje ReSET Centar za održivu energetsku tranziciju trenutno provodi u regionu (u BiH, Crnoj Gori i Srbiji) o spremnosti država za energetsku tranziciju ukazuje na to da je osnovni razlog političke prirode. U svim zemljama koje obuhvata ovo istraživanje vlast ne pokazuje spremnost za transparentno poslovanje, prije svega elektroprivreda, u konkuretnom tržišnom okruženju. Zatečeni monopolski položaj elektroprivreda i politička kontrola nad ovim najznačajnijim kompanijama u pomenutim državama ne napuštaju se tako lako. Jednom riječju, vlast uporno odbija i prolongira provođenje dogovorenih reformi”, kaže on.
Kakve posljedice to može imati po sektor i posebno po potrošače, logično je pitanje koje se nameće.
“U sektoru se nastavljaju gomilati problemi, posebno u rudnicima uglja, uprave su ‘razapete’ između ekonomskih i socijalnih prioriteta, smanjuje se konkurentnost termoenergetskog sektora i vjerovatno će izvoz u narednih 3-5 godina biti smanjen. Ukoliko se ništa radikalno ne promijeni i sektor nastavi djelovati u ‘ovakvom začaranom krugu’ potrošači će se izvjesno suočiti s nekontrolisanim povećanjem cijena električne energije. Polazne analize stanja upućuju na to da se nešto pod hitno mora mijenjati”, kazao je.
U EU je 2021. godine počela implementacija tzv. druge energetske tranzicije – dekarbonizacije, nastavlja on. Plan prema kojem se realizuju usvojene politike EU naziva se “EU Zeleni dogovor/plan”.
“Zemljama potencijalnim kandidatima za članstvo u EU ponuđen je komplementaran plan tzv. ‘EU Zelena agenda za Zapadni Balkan’. Od svih zemalja koje prihvate Zelenu agendu očekuje se da realizuju plan potpune dekarbonizacije energetike najkasnije do 2050. godine. BiH je potpisivanjem tzv. Sofijske deklaracije 10. novembra 2020. godine prihvatila da svoje klimatske i energetske politike usaglasi s EU, odnosno prihvatila je da izvrši potpunu dekarbonizaciju energetike, između ostalog i da prestane upotrebljavati ugalj za proizvodnju električne energije do 2050. godine. Istovremeno u nekim strateškim dokumentima (npr. u nacrtu Stategije niskokarbonskog razvoja BiH) planira se izgradnja novih termoelektrana na ugalj”, kaže on.
Da li vlasti znaju šta su potpisale u Sofijskoj deklaraciji ili pak opet namjeravaju da na ispunjavaju prihvaćene obaveze, pitanje je koje Kušljugić smatra najbitnijim.
“Pošto priključivanje generacijskom projektu EU – energetskoj tranziciji, predstavlja posljednju priliku za modernizaciju elektroenergetskog sektora, ali i za ekonomski oporavak nakon pandemije koronavirusa, koji je baziran na principima održivosti, odgovore na postavljena pitanja treba da daju građani i industrija u BiH. Zato je neophodno uspostaviti kontinuiran javni dijalog u kojem bi se suočile vizije daljnjeg razvoja energetike BiH”, zaključio je Kušljugić.
Danas se energetika u našoj zemlji karakteriše kao energetski intenzivna, a korištenje energenata je vrlo neefikasno uz preovladavanje fosilnih goriva čije sagorijevanje ugrožava zdravlje ljudi i životnu sredinu, kaže za Klix.ba ekspert za energetiku Ognjen Marković.
“Transformacija energetskog sektora iz tradicionalnog, s preovladavajućim korištenjem fosilnih goriva, u sektor baziran na obnovljivim izvorima energije, primjenom mjera energetske efikasnosti, uključivanjem kupaca u proizvodnju električne energije, individualno ili kroz energetske zajednice, digitalnim sistemima za monitoring, upravljanje i optimizaciju, može biti snažan zamajac lokalne ekonomije. Pri tome je važno profilisati znanja i vještine domaćih ljudskih resursa kako bi mogli odgovoriti zahtjevima novih tehnologija razvoja. Sve navedene oblasti, svaka za sebe, predstavljaju značajan potencijal za razvoj lokalne ekonomije. Od izgradnje proizvodnih objekata na obnovljive izvore energije, većih kapaciteta, a i onih manjih koje će građani ili grupe građana graditi svojim sredstvima kao i mali i veći biznisi, do gradnje odgovarajuće infrastrukture za njihovo korištenje i softverskih alata za upravljanje ovim sistemima”, kaže on.
Poseban pokretač lokalne ekonomije treba da bude sistemska primjena mjera energetske efikasnosti u zgradarstvu i industriji, dodaje on.
“Posebna ‘prednost’ BiH je neefikasnost u potrošnji energenata. Po tome smo među prvim u regionu. Kod razvoja lokalne ekonomije, kod investiranja treba posebnu pažnju usmjeriti na regione u kojima se danas kopa ugalj i kako bi energetska tranzicija bila pravedna za sve te kako bi se dala jasna egzistncijalna prespektiva zaposlenim u eksploataciji uglja i jedinicama lokalne zajednice na kojima se nalaze ugljenokopi i termoelektrane”, navodi on.
Osim uključenja u razvoj nove energetike, energetska tranzicija će donijeti zdraviju životnu sredinu, nova radna mjesta, nova znanja i vještine, predviđa Marković.
“Uspostavljanje organizovanog tržišta energentima i regionalno povezivanje omogućit će kupcima izbor najpovoljnijih snabdjevača energentima (električna energija i gas) u datim okolnostima. Treba imati u vidu, a često je suprotno razmišljanje, da reforme i otvaranje tržišta električne energije neće donijeti pojefitinjenje električne energije. Jednostavan razlog za ovo jeste činjenica da se električna energija proizvodi u objektima napravljenim u vrijeme Jugoslavije (osim izuzetaka TE Stanari i manjih objekata EPHZHB) i da su amortizovani i pri kraju životnog vijeka (posebno termoelektrane). Zamjenski objekti i nove takse za emisije ugljendioksida iz termoelektrana nose nove troškove, a time i povećanje cijena. Ovo može biti ublaženo tehno-ekonomskom optimizacijom rada elektroprivreda”, zaključio je Marković. Klix.ba