Evropskim projektima do e-sela u Srpskoj

BANJALUKA – Da neko postao uspješan proizvođač organske hrane danas više nije dovoljno samo da redovno radi u polju ili plasteniku bez primjene sintetičkih đubriva, nego mora naučiti da piše projekte, pomjera granice svoje ideje i širi se, da ponudi uvijek nešto novo i hrabro zagazi na put digitalizacije.

Trendovi u današnjoj poljoprivredi podrazumijevaju da se proizvođač stalno obrazuje ne samo u vezi uzgoja, primjene zdravih principa i očuvanja životne sredine, nego i na polju planiranja, a posebno pisanja projekata za dobijanje bespovratnih sredstava. Sve ovo postalo je imperativ za onoga ko želi da opstane i unaprijedi proizvodnju, jer će tako sebi olakšati posao i doći do bespovratnih sredstava raznih donatora, prije svega Evropske unije.

Onaj ko u svom poslovanju ne koristi bespovratna sredstva, već sada ozbiljno zaostaje i kasni za tržištem i ima daleko manju zaradu.

Kako su portal CAPITAL ispričali mladi proizvođači organskih proizvoda iz BiH, oni su prošli sve procedure pisanja projekata, a oni koji su se potrudili, imali su dosta uspjeha. Oni pričaju da su, zahvaljujući tome, svoju proizvodnju digli na visok nivo, koji vjerovatno ne bi uspjeli tek tako oslanjajući se na sopstvena sredstva. Omogućili su sebi, pričaju, da budu konkurentniji na tržištu, da ponude bolje cijene, a da proces proizvodnje osavremene digitalnim tehnologijama poput pametnog navodnjavanja, praćenja grla stoke preko GPS-a i daljinskog video nadzora u svojim objektima.

Grade postrojenja i digitalizuju proizvodnju

Poljoprivrednici pričaju da su im bespovratna sredstva omogućila da odu korak dalje u izgradnji postrojenja, hladnjača, podizanju plastenika i drugim poslovima u kojima su širili proizvodnju.

Agronom u “Agrofood-u” iz Konjević Polja kod Bratunca, Emina Salihović kaže da je ova zadruga prije četiri godine uspješno prešla na organsku proizvodnju, nakon više od 15 godina rada u konvencionalnoj, i da trenutno proizvodnju odvijaju na preko četiri hektara zemlje.

“Od početka smo dobijali podršku i prolazili smo na projektima. Evropska unija je dodjeljivala sredstva po principu sufinansiranja, a mi smo uvijek učestvovali na neki način. Tako smo dobili sredstva za izgradnju  hladnjače i plastenika koji su nam pomogli u proizvodnji i lagerovanju prozivoda. Do sada smo dobili oko 200.000 maraka i to je bilo od velike pomoći”, ispričala je ona.

Kada je “Agrofood” počeo da radi 2001. godine, u svom vlasništvu imao je samo jedan plastenik. Danas ih imaju 14, uz jedan staklenik i dvije hladnjače, postrojenje za preradu voća i povrća, mašine za sječu, klijalište i  vozila.

“Trenutno proizvodimo godišnje od 100 do 150 tona povrća i do 200.000 sadnica. Snabdijevamo veliko tržište, najviše Podrinje i Sarajevski kanton, dio ide u Banjaluku i Mostar gdje najviše prodajemo rasad. Povećali smo broj plastenika toliko da sada krećemo u pravcu digitalizacije. To radimo jer nam je problem radna snaga, zbog čega prebacujemo dio proizvodnje na nove tehnologije. Planirali smo uvođenje pametnog navodnjavanja u plastenike, kao i automatizaciju električne energije. Veoma često nam nestaje struja, a agregati su nam mali moramo da  nađemo rješenje da to premostimo. Planiramo neku veću pogonsku liniju koja će nam automatski, kada nestane struje, paliti grijanje i navodnjavanje”, kaže Emina.

Priča da se i “Agrofood” muči sa radnom snagom, što ih je navelo krenu u automatizovanje plastenika, čime rješavaju navodnjavanje, punjenje kaca i orošavanje. Tako je sve na jednom mjestu, kako bi se održala proizvodnja na pravi način.

“Radnika jednostavno nema. U stalnom radnom odnosu imamo sedam zaposlenih, a sezonce skoro da nismo mogli naći. Kada radimo rasad, svih sedmoro su na tome, a onda nema ko da radi na povrću. Jasno je da ljudi ne vole da se bave poljoprivredom i da su im draži neki drugi, lakši poslovi. Nama je, opet, veoma teško ukalkulisati sve, do plate u rangu IT sektora, preko repromaterijala i drugih troškova. Istovremeno, proizvode ne možete da prodate po višim cijenama, iako su oni poskupjeli u marketima”, priča Emina.

Ona kaže da sarađuju i sa Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske od kojih dobijaju podsticaje, a da značajna sredstva dobijaju od projekata evropskih fondova.

Praćenje goveda GPS-om i video-nadzor u štali

“Pišemo projekte, tražimo načine da opstanemo i unaprijedimo se. Jasno je da se mora posvećeno raditi i tražiti savjetovanje. Na primjer, EU4Agri projekat je vrlo komplikovan i zahtjevan, traži da mu se mnogo posvetite. Drugi su mnogo jednostavniji, ali realno, može se. Mi smo našli rješenje i dosta napredovali“, priča Emina.

Trebinjac Grujica Vico je profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Istočnom Sarajevu i bavi se uzgojem goveda na organskoj farmi “Gvozno” u Kalinoviku na kojoj trenutno imaju oko 170 grla stoke. Ova, izrazito ruralna opština farmu goveda dobila je 2015. godine, a tamo se uzgaja čuvena visokokvalitetna rasa “aberdin angus” po sistemu krava-tele, isključivo za dobijanje mesa.

“To je najkvalitetnije goveđe meso. Prvi smo u Srpskoj i prva od dvije stočarske farme koja je ušla u sistem organske prozivodnje prije tri godine. Počeli smo odmah da se prijavljujemo za razne projekte primjene informacionih tehnologija u proizvodnji. Tamo gdje nam je farma imamo GPS sistem praćenja goveda, uz korištenje “Lora one” tehnologije prenosa signala. Umjesto da plaćamo 8.000 maraka svaki mjesec da pratimo goveda nekim starim metodama koji traže sim kartice, mi smo preko projekata obezbijedili sredstva za sistem koji nas košta manje od 40 maraka mjesečno za sve. To smo realizovali u saradnji sa Poljoprivrednim i Elektrotehničkim fakultetom u IS i profesorom Danijelom Mijićem. Napravili smo video nadzor u štali, palimo i gasimo svjetlo na daljinu, sve pratimo sa telefona. Nadoknadili smo nedostatak radne snage pomoću modernih tehnologija”, priča Vico.

On kaže da su sarađivali sa USAID-om, sa Youth Imployment Project-om, EU4Agri. Sve ove projekte su prošli i uložili najviše u digitalizaciju, te prešli na sistem organske proizvodnje.

Učenje je presudno

“Ako neko želi ozbiljno da se bavi proizvodnjom i da premosti problem sa radnom snagom, mora uložiti u mehanizaciju. Za to je neophodna podrška kakvu ima EU i koja je dio njene prakse. Kod njih proizvođači dobiju čak 70 do 80 odsto povrata. Mi smo od njih dobili do sada solidna sredstva, a koristimo podsticaje koje daje i naša država. Mislim da nam dosta dobro ide. Projekte napišemo i često prođemo, to nam je baš puno pomoglo. Pošto sam profesor na fakultetu i doktorirao sam na korištenju linearnog programiranja u planiranju govedarske proizvodnje, ovo je velika prednost jer imam sasvim dovoljno znanja za projekte”, kaže Vico.

On govori da je neznanje jedan od najvećih problema u našem agrobiznisu, pisanje i planiranje pisanja projektnih aplikacija.

“To uglavnom pišu ili oni koji ne znaju tehnološki dio i detalje ili pišu isključivo agronomi koji nemaju znanja o ekonomskim terminima, o kalkulacijama, troškovima, ne znaju da obračunaju troškove amortizacije, odvoje varijabilne od fiksnih i tako dalje. To se može premostiti tako što se angažuju oni koji to znaju i koji se bave agroekonomijom. Pošto je ovo granična oblast i ti ljudi imaju znanje iz obje, njima je lakše da ih pišu jer imaju dovoljno znanja i kvalifikacija. Finasiranje i sufinansiranje u poljoprivredi danas je nužna potreba u tom dijelu se svi moraju više potruditi”, kaže on.

Nešto manje sreće sa projektima imao je Marko Mijatović, iz kompanije “Smrčak” iz Zvornika koja se bavi otkupom, preradom i prometom gljiva, šumskih plodova i ljekovitog bilja.

Mi apliciramo za evropske fondove preko UNDP-a, ali do sada nismo uspjeli da prođemo. Kada god smo se prijavili, bili smo odbijeni, ali smo svaku ideju za koju smo se prijavili na kraju realizovali sopstvenim sredstvima. Sada smo se prijavili za projekat obnovljive energije i radimo na dopuni dokumentacije. To je neki znak da smo prošli u drugi krug”, priča Mijatović.

Na pitanje da li su išli na neku obuku za pisanje projekata, on govori da nisu, ali ne prepuštaju više ništa slučaju.

“Stalno smo u komunikaciji sa ljudima koji su prolazili na tome i dobijali sredstva. Čak sam u kontaktu i sa ljudima iz Hrvatske. Ne borimo se sami, trudimo se da naučimo. Razmišljali smo o obuci, ali nismo mislili da je to efikasno. I dalje ćemo prijavljivati, nemamo šta da izgubimo osim vremena. Pratimo projekte, istina je da smo do sada odbijali, ali sve što smo zamislili do sada smo i realizovali. Sjećam se da smo nekada koristili neka sredstva, prvo su nam odbili projekat, a onda je neko odustao i mi smo upali. Ne mogu da se sjetim ko je bio donator, ali znam da je bilo veoma korisno za naše poslovanje”, priča Marko.

CAPITAL: Andrijana Pisarević