RIM – Italijanska vlada je definitivno zaključila da je vrag odnio šalu, pa je 10. marta proglasila cijelu teritoriju zemlje zaštićenom zonom. Sve je počelo kada je nulti pacijent u Vuhanu zapatio virus posljednjeg dana novembra prošle godine.
Vijest o epidemiji se širila brzo, ali češće kao zanimljivost nego kao alarmantna. U Italiji, koja tada nije ni slutila da će postati najpogođenija poslije Kine, zapodenuta je pseudo intelektualna rasprava na temu da li je Kina blizu ili daleko1 – asociranjem na roman i neorealistički film.
Čak i u visokotiražnim medijima potezale su se paralele sa literarnom prošlošću, pa su tako osvježena sjećanja na epidemije (kuge) kod Tukidida iz V vijeka p.n.e, koji je svojim surovim opisima ustanovio žanr „gorkog realizma“ i zaključio dilemom da li epidemija označava krah humanizma. Nadmetalo se citatima Manconija, Bokača, Kamija, odnosno svih koji su o epidemijama pisali, a mojoj generaciji bili dio školske lektire.
Sve je, uprkos rastućem broju „pozitivnih“, teklo uglavnom salonski i ležerno do subote 7. marta kada je preko CNN-a procurelo da se sprema totalna blokada Milana iz kojeg niko neće moći ni da izađe, niti da u njega uđe. Nastao je dvojni haos: te večeri je u Milanu, Rimu, pa čak i malom Trstu eksplodirala „movida“, noćni ulični provod lokalnih mladih, a na drugoj strani stampedo pretežno studenata iz provincije na vozove za jekstvo kućama dok se još može. I jedna i druga demonstracija nedovoljno ozbiljno shvaćenih upozorenja doprinijele su širenju zaraze. Rezultat je sve nagliji skok broja „pozitivnih“ od 3.916 (dnevni porast 620) 6. marta na 8.514 (dnevni porast 1.598) 10. marta, uz 631 ukupno preminulih. Već narednog dana broj zaraženih je porastao na 10.590 uz ukupno 827 mrtvih. Broj oboljelih udvostručuje se svaka 2 i po dana.
Tim medicinskih stručnjaka, koji imaju presudnu riječ, naložio je vladi da od 10. marta cijelu zemlju stavi u karantin.2 Da više nema šale povjerovalo se posebno kad su vođe nepomirljive i verbalno siledžijske opozicije izjavili da će podržati mjere vlade do izlaska iz krize.
To što su oni postali kooperativni bio je to krunski dokaz da je situacija smrtno ozbiljna. Žestoka neofašistička perjanica, Đorđa Meloni, koja je po anketama izbila na prvo mesto političke popularnosti u Italiji, samo dan nakon izjave da vladu treba tjerati na sud zbog kriminalno lošeg vođenja antivirusne kampanje, odjednom je zajedno sa ne manje agresivnim vođom desnice, Mateom Salvinijem, postala kooperativna. Kada u Italiji opozicija, i to desna, prestane da napada vladu, to je najupečatljiviji znak da je dogorelo do nokata.
Dokazi su se umnožavali paklenom brzinom. Uvedene su mere koje čak onemogućuju izlazak sa teritorije sopstvene opštine bez davanja pismene izjave da dotični nije bio u kontaktu sa zaraženima i da „u susedstvu“ ima blisku rodbinu ili važan posao. Počele su pobune u zatvorima. Podstaknuti od svojih advokata i uz saznanje da je Iran zbog epidemije pustio na slobodu 70.000 zatvorenika, buknule su pobune u 27 zatvora širom zemlje; štete iznose preko 35 miliona evra, a samo iz zatvorskih ambulanti nestalo je psiho-lekova u vrednosti od 150.000 evra, uz posledicu da je 12 zatvorenika umrlo od predoziranosti.
Bolnice su počele da primaju samo akutne slučajeve. Svi prodavci u trgovinama, uključujući i prodavce novina, obavezni su da nose maske. U svakoj radnji označena je crvena crta na podu preko koje se ne sme preći, a ako se javi veći broj kupaca koji ne mogu obezbediti rastojanje od metra između sebe, moraju čekati na ulici, opet na udaljenosti od jednog metra. Radnje se rekordno prazne, ali još uvek i dopunjavaju novom robom. Panike ipak nema, bar ne previše, iako vlada najavljuje nove, još restriktivnije mere.
Izjava predstavnika WHO – Svjetske zdravstvene organizacije, da je epidemija prerasla u pandemiju – pretvara Italiju u primjer kako će u razvijenom svijetu morati da se reaguje ukoliko korona virus nastavi da se širi. Gita Gopinat, vodeća ekonomistkinja MMF-a, na uzavrelom blogu te organizacije skreće pažnju da će svetska ekonomija pretrpeti ogromne štete zbog epidemije, te da treba pravovremeno preduzimati mere „ekonomske i finansijske podrške radnicima, biznisu, kreditiranima i kreditorima, snabdevačima, krajnjim korisnicima, da privremeno krizno stanje ne bi ostavilo trajne negativne posledice“.
Ona skreće pažnju da je na primjeru Kine uočeno kako su i industrija i usluge u februaru, dakle dva mjeseca nakon izbijanja krize, doživjele dramatične padove. Pad industrijske proizvodnje prijeti da izazove i globalnu finansijsku krizu. Blokada uslužnih djelatnosti otkrila je žestok socijalni udar – masovno gubljenje posla. Ekonomista Branko Milanović pak navodi da je epidemija kuge doprinijela tome „da rad postane slobodniji, skuplji i da je to postavilo temelje tehnološkom progresu i možda čak industrijskoj revoluciji“. Analogija je zastrašujuća ako je cijena napretka – smrt jedne trećine stanovništva, kako je to bio slučaj u 14 veku u Evropi.
Danas s jedne strane (supply side) dolazi do redukcije zaposlenosti zbog zatvaranja mase preduzeća, trgovina, škola, što ima lančane efekte. Na primer, Kina je važan proizvođač komponenti za mnoštvo svjetskih firmi, najviše u automobilskoj industriji. Blumbergovi ekonomisti navode da ukoliko Kina ne uspe ubrzano da obnovi proizvodnju (tokom marta), može doći do krize nekoliko sektora u svijetu. Gotovo svi najveći proizvođači od General Motorsa do BMW-a zavise od dijelova iz Kine. A Kina čini sve, ulaže i potemkinovske napore, da uvjeri partnere kako samo što nije izašla iz krize. Pojedine velike fabrike drže upaljena svjetla i grijanje, pokrenute mašine i ne štede struju kako bi se potrošnjom električne energije argumentovalo da industrija nije stala. Bar podjednako je pogođena i svjetska elektronika, od Apple iPhones do ključnih dijelova za elektroniku sofisticiranih industrijskih uređaja.
Sa druge strane (demand side) izgubljeni dohodak onemogućuje firmama da isplaćuju plate radnicima. Posebno je teško stanje u turizmu koji je zamro naročito od kada su mnoge luke odbile da primaju turističke brodove. Avionske kompanije su u katastrofalnoj situaciji. Alitalia je zabilježila pad aktivnosti od 70 odsto, što znači da su joj ostale praktično samo domaće linije, a na njima ih sačekuje evropski ekološki propis da ako uzastopno 10 letova ima manje od 50 odsto popunjenosti, linija mora biti ukinuti da se vazdušni prostor ne bi bespotrebno zagađivao. Svetski avionski promet pao je na nivo niži nego posle napada 11. septembra na oblakodere blizance u Njujorku.
Uobičajeno neurotične berze nisu propustile priliku da zabeleže negativni rekord izazvan strahom. Nastupilo je nadigravanje: do 6. marta svjetske berze su „spalile“ 95 milijardi dolara, da bi od tog dana nadalje postizale taj nivo u dva dana. „Crni ponedeljak“ je osvanuo 9. marta uz pad od 7,8 odsto na Volstritu do 11,1 odsto u Milanu. Talas nije zaobišao nijednu veliku berzu u svijetu – pad je ukupno veći nego onaj koji je izazvan bankrotstvom Lehman Brothersa 2008. Ekipa Blumbergovih ekonomista izašla je 6. marta sa procjenom da će korona virus globalnu ekonomiju koštati 2,7 milijardi dolara.
Po zakonitosti koja prati krize, cijena zlata skočila je do 1.800 dolara za uncu. Strah je usmjerio investicione kapitale ka stabilnim američkim državnim obveznicama, koje su zbog nastale tražnje svele svoju kamatu na 0,5 odsto. Opet se pokazalo da kapital preferira beskrupulozne – američka administracija zasigurno neće, kao Kina i EU „bacati pare poreskih obveznika“ na spasavanje malih preduzeća, deliti plate zaposlenima i ako ne rade, besplatno lečiti „pozitivne“ (dopisnici javljaju da tamošnji tampon/bris test košta 3.000 dolara – zakon tržišta, raste tražnja pa i cene!). Privatne osiguravajuće agencije zatrpane su zahtjevima otpuštenih za obeštećenje. Predsjednik Tramp je istina odobrio 8,3 milijarde dolara za sprečavanje udara epidemije, ali više kao marketinški doprinos sopstvenoj izbornoj kampanji, jer stručnjaci smatraju da bi antirecesioni manevar morao da bude poduprt sa preko 200 milijardi poreskih olakšica i javnih izdataka.
Ostali svjetski akteri pokazuju mnogo veći stepen humanosti. Pored MMF-a, koji za sada dijeli verbalna obećanja, Evropska unija je, bar kada je Italija u pitanju, pokazala više razumevanja nego ikada ranije. Italijanska vlada je donijela odluku da, ne čekajući odobrenje EU, uloži 9 milijardi evra u spasavanje malih i srednjih preduzeća, nezaposlenih radnika, porodica sa niskim primanjima, službi higijene i medicinske zaštite i na veliko iznenađenje konstatovala da je prva reakcija EU – saglasnost da u tu svrhu može potrošiti čak 10 milijardi na teret povećanja javnog duga. Štaviše, večno rigorozni Letonac Valdis Dombrovski, Junkerov zamenik za socijalni dijalog i zagovornik najoštrijih mera protiv Grčke i Italije zbog njihovih dugova, odjednom je u ovom sazivu, kao običan parlamentarac, postao širokogrud, smatrajući da odobrena sredstva treba da budu veća – bar 13 milijardi. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen se na odličnom italijanskom obratila Italijanima uvjeravajući ih rečima: „Niste sami… izražavam duboko poštovanje i divljenje za ono što preduzimate… učinićemo sve što možemo da vam pomognemo“.
Cinično objašnjenje ove širokogrudosti moglo bi se naći u činjenici da Italiji, a tako i drugima, paralelno sa rastom obolelih, jenjavanjem privredne aktivnosti automatski raste spred3 pa će se tako povećanjem kamatnih stopa dužnika dobar deo primljenih sredstava preliti u džepove poverilaca. Počev od Kine koja je u panici zbog rasta javnog duga izazvanog antivirus mjerama, svi koji se sučele sa zarazom neminovno će morati da troše velika javna sredstva, a to znači da padaju u nove dugove. Najnoviji podaci govore da je planeta u 2020. ušla sa ukupnim dugom od 253 hiljade milijardi dolara (!) što je 322 odsto svjetskog BDP-a. Izlazak iz virusom izazvane krize otvoriće još veći i nerješiv problem prebacivanja dugova na naredne generacije, koje po prvi put u istoriji već žive ekonomski teže nego njihovi roditelji.
Zemlje najviše pogođene epidemijom preduzimaju mere koje moraju biti plaćene državnim finansijskim intervencijama, a to direktno povećava javni dug. Italija je, na primer, donijela odluku da odloži rokove plaćanja poreza firmama u pogođenim zonama i formirala fond iz kojega će se plaćati naknade radnicima umjesto plata dok preduzeće ne smije da radi, obavezala je banke da prolongiraju otplate kredita, uvela naknade za siromašne porodice i odložila plaćanja poreza dok traje vanredno stanje. Južna Koreja je odlučila da uvede naknadu za male prodavce, kućne pomoćnice, bebisiterke kojima je zabranjen rad dok traje epidemija. Kina je privremeno oslobodila firme plaćanja socijalnih doprinosa za radnike, naknada za nezaposlene je povećana i produžen je rok njenog trajanja, a olakšala je i uslove za dobijanje pomoći. Sve to neminovno očekuje i druge zemlje koje budu zapadale u zonu povećanja epidemije sa uvođenjem mjera ograničenja kretanja.
Vratimo li se Italiji možemo konstatovati da, uprkos odurnim, pohlepnim sistemima koji danas vladaju, solidarnost nije nestala. Modni kreator i industrijalac Armani dao je 1,25 miliona evra donacije za bolnice, ređaju se banka UniCredit, Mediolanum, Dolce & Gabbana, klub Inter, Eataly, Yamamay konfekcija… Spisak darodavaca neprekidno raste. Na hiljade je malih donatora koji daju koliko mogu i imaju. Ograde bolničkih zgrada, zidovi po ulicama pokriveni su panoima kojima građani iskazuju svoju solidarnost i zahvalnost ljekarima i bolničkom osoblju. Desilo se da je na odjeljenje intenzivne njege jedne bolnice u Pezaru momak donio desetak naručenih pica za ljekare, pa kad su htjeli da plate, rekao je da je već plaćeno: jedna žena koja se zatekla u piceriji, kad je čula od koga stiže porudžbina, platila je račun uz želju da ostane anonimna. U mnogim zgradama mlađi susjedi nude se starijima da umjesto njih idu u kupovinu, da im pomognu, čak i kada su stariji „pozitivni“. Kineski lanac supermarketa Xiaomi uključio se svojom donacijom, kineska država je poslala milione maski i aparata za disanje. Najljepši poklon priredili su kineski operski pevači koji su se školovali u Italiji napravivši video u kojem pjevaju čuvenu ariju Nessun dorma iz Pučinijeve opere Turandot, ono finalno Vincerò – Pobjediću! Stavljajući tačku na dilemu da li je Cina vicina (Kina bliska) horskim rečitativom – Siamo vicini (Mi smo bliski).
Starije generacije će se prisjetiti grupe R.E.M. i njihovog hita sa kraja osamdesetih: „It’s the end of the world as we know it“ (To je kraj svijeta kakav poznajemo). Nadali smo se tada, a danas imamo još više razloga da se nadamo drugačijem humanijem, mogućem svetu nego što je okrutni koji dominira.
Pescanik.net