AGUAS LINDAS, Programom zidanja za siromašne vlada Brazila planira da ove godine zbrine milion, dogodine dva miliona, a za deceniju sedam milona porodica.
Dugih 28 godina je Kristina Silva dos Santos budna sanjala o kući dovoljno velikoj za njenu porodicu sa šestoro djece.
Ona sa porodicom živi u kući sličnoj garaži gdje svi spavaju u jednoj sobi, ali se nada da će se brzo preseliti u novu kuću sa dvije spavaće sobe, dnevnim boravkom, kuhinjom i kupatilom, što će veoma poboljšati njihov život.
Dogodiće im se velika promjena u životu zahvaljujući novoj stambenoj politici vlade Brazila i planu koji je najambiciozniji u Latinskoj Americi da se obezbijede komforne stambene jedinice za brojne sirotinjske porodice.
Nova kuća za Kristinu i njenu brojnu porodicu koštaće vladu oko 54.000 reala (oko 30.680 dolara).
Sredstva su obezbjeđena sa više nivoa: federalnog, opštinskog, od donacija privatnih firmi i povoljnih kredita banaka. Sve je obuhvaćeno opsežnim programom “Moja kuća, moj život”. To je model za zemlje u razvoju gdje nedostaju milijarde kvadratnih metara stambenog prostora, tvrde brazilski stručnjaci.
Zvanični iz Angole, Zelenortskih ostrva, Mozambika i još nekih zemalja, kojima nedostaje stambeni prostor, već su se interesovali za “brazilski model”, izjavila je Marija Fernanda Ramos Koeljo, predsjednica državne banke “Kaiksa ekonomika federal”, koja je pokrovitelj projekta i već je imala prezentaciju programa u Venecueli.
“Program predstavlja novu eru u politici Brazila da se eliminiše deficit stambenog prostora i iskorjeni siromaštvo”, smatra Koeljo.
“Radi se, bez sumnje, o modelu koji bi mogao da bude primjenjivan u drugim zemljama”, smatra Demostenes Morales, direktor Habitat-Brazila, brazilskog ogranka međunarodne neproftabilne organizacije koja gradi kuće za siromašne.
Program “Moja kuća, moj život” počeo je prošle godine, kao dio socijalne politike popularnog brazilskog predsjednika Luisa Lule de Silve kome ističe mandat, ali se nada da će na izborima u oktobru birači glasati za njegovog favorita Dilmu Rousefa, koji obećava da će nastaviti isti kurs.
Kristina ima 45 godina, samohrana je majka, radi kao pomoćnica u kuhinji, zarađuje malo. Ima sve uslove da bude obuhvaćena programom “Moja kuća, moj život”.
Programom je predviđeno da država finansira 100 odsto gradnju ovakvih kuća za one koji zarađuju maksimalno oko 870 dolara mjesečno (1.500 reala) što je tri puta više od mjesečnog minimalca od 290 dolara (510 reala).
Od februara ove godine, više od 670.000 aplikacija je dostavljeno vladi u okviru programa “Moja kuća, moj život”. Vlada očekuje da će do kraja godine ostvariti milion ugovora sa siromašnim porodicama o kućama koje će za njih biti građene.
Gradnju je vlada povjerila privatnim građevinskim firmama koje je odabrala prema specijalnim kriterijumima. U drugoj fazi, već dogodine, planira se gradnja dva milona kuća, a vlada se nada da će u idućoj deceniji nadomjestiti nedostatak od najmanje sedam milona kuća u zemlji koja sada ima oko 190 milona stanovnika.
Jedan od ciljeva je i da se rasele oblasti koje su poznate po klizištima i stalnim poplavama kako što je, na primjer, grad Niteroj na oko 500.000 jutara u zalivu Rio de Žaneira gdje je prošlog mjeseca najmanje 232 ljudi poginulo i više od 60 kuća unšteno u poplavnom talasu.
Ipak, nisu svi zadovoljni. Mnogi siromašni smatraju da se program sporo odvija, dok u nekim gradovima, kao što su Belo Orizonte i Sao Paolo, nema dovoljno ni lokacija pogodnih za gradnju i raseljavanje onih koji žive u neuslovnim straćarama.
Prošlog mjeseca je oko 2.000 demonstranata u Sao Paolu tražilo da se program ubrza. Tanjug