RIM, Pod “industrijska poljoprivreda”, pojmom koji je sam po sebi kontroverzan, među ostalim se podrazumijeva proizvodnja hrane bez seljaka koji se može u potpunosti “ukloniti” iz procesa. No, to znači još nešto: uništavanje polja na kojima se nekada proizvodila hrana.
Poljoprivreda koja više ne služi prozivodnji hrane, već agrar koji se orijentiše samo na dobiti i na špekulacijama – koje od svega što je dobro čine loše: sve manje plodno tlo, ali i čiste obnovljive izvore energije, na primjer fotovoltaik ili biogas. To su sve češće argumenti protivnika današnje poljoprivrede.
Došlo je vrijeme da se progovori o poljima na kojima se proizvodi biogas, na kojima se prerađuje biomasa, drugim riječima slama iz uzgajališta, sijeno i druge biljne komponente. Pogoni bi bili idalni za uklanjanje izmeta iz uzgajališta koja predstavljaju problem za takva preduzeća kao i za druge biološke vrste otpada. Proizvedena energija mogla bi se potrošiti na sopstvenom imanju i preduzeću ili bi se prodala trećima, što bi pak poboljšalo prihode seljaka.
Međutim, sada u igru ulaze investitori koji su namirisali unosan posao i kojima je sasvim svejedno šta se na poljima proizvodi – oni vide samo prostor za zaradu. Upravo se to događa u dolini rijeke Po na sjeveru Italije u predjelu gdje je velika koncentracija preduzeća koja se bave uzgojem životinja.
Šta se događa? Brojni poljoprivrednici koji se zbog opšte krize nalaze u velikim poteškoćama proizvode energiju umjesto hrane. Preciznije rečeno, intenzivno uzgajaju kukuruz kako bi napunili postrojenje u kojem se proizvodi biogas. Investitori su im na pomoći. No ponekad ih oni iskorišćavaju. Postoje preduzeća koja plaćaju poljoprivrednike za uzgoj kukuruza a ista preduzeća proizvode i pogone za biogas. Time poljoprivrednici postaju radnici u industrijskoj branši.
Sve je počelo 2008. godine, kada je uveden novi zeleni poljoprivredni certifikat za pogone za proizodnju električne energije na biogas dobijen iz biomase. Mali“ pogoni proizvodili su najviše jedan megawatt struje. Međutim jedan megawat nije malo. Posao se počeo razvijati, jer proizvođaču se isplaćivalo 28 centi po kilowat-satu, što je trostruka cijena električne energije prozvedene na konvencionalan način.
Time je uz pomoć državnih subvencija, kojima treba dodati i podsticaje iz Evropske unije za prizvodnju kukuruza, izgradnja velikih i skupih (cijena i do četiri miliona evra) pogona postala vrlo rentabilna, jer se troškovi za nekoliko godina amortizuju. Godine 2007. u provinciji Cremona postojalo je samo pet takvih pogona, a danas ih ima 130. Procjenjuje se da se za uzgoj kukuruza za biogas koristi oko jedna četvrtina svih poljoprivrednih površina. Do 2013.godine u Lombardiji se očekuje ukupno 500 pogona.
Kao prvo, prenosi Deutsche Welle, odustaje se od proizvodnje hrane u korist proizvodnje energije. Drugo, monokulture intenzivnog uzgoja kukuruza štete poljoprivrednim zemljištima. Jer su potrebne velike količine hemijskog đubriva i vode koja se uzimaju iz ionako zagađenih podzemnih voda čiji nivo stalno pada. Nedostatak rotacije dovodi do pada plodnosti tla i pogoduje širenju štetočina – koji se moraju uklanjati korišćenjem pesticida.
Treće, poljoprivrednici koji koriste kukuruz za proizvodnju energije mogu platiti za poljoprivredno zemljište i do 1500 evra za hektar, što dovodi do nedozvoljene konkurencije u odnosu na one koji tla koriste za proizvodnju hrane. Četvrto, sami pogoni trebaju mnogo prostora, a kako bi se oni izgradili uništava se dodatno poljoprivredno tlo.
Peto, već se šire glasine da postoji crno tržište za organski otpad, na primjer iz klaonica, koji se ilegalno prodaje za proizvodnju biogasa. Takav otpad nikada se ne smije koristiti kao biomasa, jer se ostaci prilikom procesa fermentacije ponovno koriste kao đubrivo na poljima i takva vrsta otpada zagadila bi ne samo okoliš već bi mogla proširiti i bolesti.
Radi se o problemu mjere. Protiv biogasa i biomase niko nema ništa protiv. Ali ako se koriste u špekulativne svrhe i u velikim razmjerama, cijena poljoprivrednih zemljišta će rasti, a tlo će biti “iscijeđeno”.
O tim će se pitanjima morati raspravljati u Bruxellesu u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (CAP). Prije ili kasnije ukinuće se podsticaji. Pogoni za proizvodnju biogasa trn su u oku evropske “bolesne” poljoprivrede i mogli bi agraru zadati smrtonosni udarac. Povratak će biti težak. Tla su neplodna i teško ih je spasiti, podzemne vode su zagađene, regeneracija isključena, a oni koji su se bavili razumnom poljoprivredom moraju se ukloniti pred nemilosrdnom i bezobzirnom konkurencijom. Poslovni.hr