ZLATIBOR, Idi na Zlatibor, sam će ti ispričati priču koju i ne slutiš. Pa nisu valjda knez Miloš i serdar Jovan Mićić tek onako odabrali da u ovom kraju potraže mir za sebe i porodicu. Vazduh će te na prečac izliječiti, a domaćini ugostiti tako da zaboraviš da nisi u vlastitom domu. Njihov dom postaće i tvoj i svi zajedno uživaćete u čarima gotovo netaknute prirode.
Sve priče koje ćeš čuti o čuvenim zlatiborskim delicijama odbaci. Zaboravi ih kao da do tvog uha nikada nisu došle pa svom nepcu dozvoli da osjeti slast đakonija iz kuhinja podno i sa planine. Tek tada ćeš znati da si stvarno živ…
Grupa novinara iz Banjaluke i Sarajeva krenula je 10. maja na put, da se i sama uvjeri u sve rečeno. Sastajemo se kod sarajevske Vijećnice. Krećemo.
Vijugao je taj put do Višegrada, a mirna Drina kao da je u sebe usjekla Andrićev lik. Pratila nas je do ćuprije kod koje točkovi sami stadoše. Još 1571. godine, kada je Mimar Sinan odlučio da iskleše svoje novo remek djelo arhitekture, njenih 11 lukova spojilo je lijevu i desnu obalu. Voda pod svakim lukom kaza ponešto o ovom kraju, a „Anika“, restoran andrićevskog naziva, uperi nam pogled prema Andrićgradu, drinskom biseru zbog kojeg nam zasta dah.
Ali, put do Zlatibora je dug, a mi, novinari, s nestrpljenjem čekamo da provjerimo šta planina krije. Kroz Čajetinu i Užice pa uz brdo… Probijamo se kroz zlatiborske grane do hotela „Mona“. Zamišljamo kako će sve biti poslovno, uštogljeno, kako ćemo vidjeti šta moramo i hladno prenijeti utiske. Planina k'o planina. Ali…
Ušuškana u centar ove vazdušne banje, nadomak Kraljevih voda nalazi se „Mona“. Ako bismo rekli da nas je dočekalo ljubazno osoblje, biće to baš onako… Strogo. Dočekali su nas zlatiborski domaćini, prijatelji među kojima smo odmah bili svoji na svome. Širio se miris kuhinje, a gladni stomaci opominjali su da i nema mnogo vremena za priču. Uz dobar zalogaj ćemo lakše. Spomenusmo li nepce? Takvu gozbu možete da mu priuštite samo u ovoj borovoj šumi. Tradicionalna hrana napravljena s ljubavlju zlatiborskih domaćica učinila je da ovaj kraj već na prvu nesebično zavolimo i da već sada počnemo da kujemo plan da mu se nekada u budućnosti ponovo vratimo.
Tu nas prenuše točkovi. Ponovo se griju. Čeka nas put do Stopića pećine, prema Sirogojnu. Pored Rožanstva otkrivena je 1901. godine. Ne slučajno, već zbog jedinstvene ljepote upisana je na listu najljepših pećina u Srbiji. Nakit koji je pred nas prosula zaledio nam je pogled. Srećom, ubrzo se pojavila i „autohtona vrsta – vodič“. Javi nam se Radojko, crnomanjast dečko ponikao u tom kraju, koji nam otkri sve tajne špilje, ispriča anegdote, začini ih crnim humorom, a onda se dotače i tragedija koje su u neraskidivnoj vezi s ovim mjestom.
Idemo redom kroz svijetlu ka tamnoj dvorani, pa do velike sale s kadama i prema riječnom kanalu. Pogled ne spuštamo sa tavanice u čije otvore su okupljeni slijepi miševi, a pogled mami i siparska kupa „Pseće groblje“, ali i vodopad poznatiji kao „Izvor života“. Pokušavamo da napravimo red u glavi, saberemo nesabrano, posložimo slike, ali ne ide…
Radojko ispriča: „Tu, na ulazu postoje otvori prema površini. Ako se popnete na uzvišenje, vidjećete nebo. To je pseće groblje. Mještani su tuda bacali uginule životinje, ali je pronađeno najviše ostataka od pasa. Kroz te otvore je jedan mještanin nastradao. Išao je u Stopiće da kupi rakiju kod domaćina. Tu je probao više te rakije, a onda krenuo nazad. Tuda je propao i poginuo. Mještani, za njegovu dušu, popiše rakiju koju je kupio. Jedna žena, čuvajući ovce, takođe je pala sa zidina pećine i poginula. Imala je dugačku suknju koja joj je i presudila jer se u nju zapetljala. Zato, nosite miniće. I, da, slijepi miševi iz tavanice napadaju samo nevjerne žene“…
Inspirisao nas je Radojko, postavismo mu bezbroj pitanja. Novinari k'o novinari! Ipak, sat je radio protiv nas pa smo ga ostavili da nekim novim posjetiocima prepričava dogodovštine i nesreće iz Stopića kraja…
Na drugoj strani, poneki kilometar dalje, Zlatibor nije zaboravio ni one koji vole adrenalin pa im je ponudio čak šest nivoa Avantura parka. Tu provjerismo u kakvom nam je stanju kondicija, a planinski vazduh nas opi i „Moni“ se vratismo rumeni, gladni i željni novih avantura.
Domaćini ništa ne prepustiše slučaju pa nas u hotelskom restoranu „Vila“ dočeka topla planinska večera. A noć bi pred nama i niko ne pomisli na spavanje, iako je putovanje trajalo deset časova. Vrijedilo je svake potrošene sekunde. Naspavaćemo se kada dođemo kući, jer nas čeka prava relaksacija u wellnes centru „Inspirium“. Ne zaboravite kupaći kostim, za sve ostalo pobrinuće se Zlatiborci iz „Mone“!
Mislite da je ovo kraj? Ne. Tih hiljadu, na nekim mjestima i nešto više metara nadmorske visine tek smo počeli da otkrivamo. Ujutru nas čeka putovanje na Mokru Goru…
Parna lokomotiva turirala je u Šarganu, a onda se pred nama, kroz usjeke i tjesnace, otvorila najljepša željeznička trasa na svijetu. „Ćiro“ nam je pokazao “Šargansku osmicu” i odveo do „kamena ljubavi“ na kojem bi romantični zamislili želju. Priroda se pobrinula i za one željne bračne avanture pa je odmah do ovog namjestila i „kamen za švaleraciju“. Vaše je samo da odaberete. I mi smo birali.
I dok smo raspravljali koja od te dvije opcije je bolja i uzbudljivija, stigli smo do Drvengrada. Ovo etno selo na brdu Mećavnik poznato je po čuvenom filmskom festivalu „Kustendorf“, a zamisao je reditelja Emira Kusturice. Galerija slika, bioskop pod zemljom i crkva stopljeni su s ovom vrletnom prirodom iz koje nećete poželjeti da odete.
Ali, redakcija čeka, a mi moramo brzo da prenesemo utiske jer su nam već danas na stolu novi zadaci. Zlatibor nismo otkrili do kraja. Tek smo zagrebali površinu na nekoliko čak i mašti nedokučivih mjesta. Zato mu se vraćamo na jesen. Do tada će nam pripremiti nešto novo, a kako bi naša pera ispisala nove priče, logistiku će nam pružati agencija „PRag“ iz Sarajeva i nezaboravni hotel „Mona“. Dobro raspoloženje, koje nosimo na sva novinarska druženja, neće biti upitno.
CAPITAL: Žana Gauk
