BEOGRAD, Komercijalna banka krenuće u ofanzivu, ne samo na srpskom, nego i na regionalnom bankarskom tržištu, ne zadržavajući se samo u Crnoj Gori i Bosni, preciznije Republici Srpskoj, gdje je odavno prisutna. Poslovne aktivnosti planiramo i na tržištima ostalih bivših jugoslovenskih republika, ali i u Austriji, Rusiji… U ofanzivu ćemo krenuti novim proizvodima, koji bi trebalo, bar za ovaj prostor, da budu novitet, mada za mene i moj tim nisu, jer smo se na njih kao na referencu, oslanjali i prije ulaska u aranžman sa vlasnicima Komercijalne banke. Cilj nije da prevashodno podignemo vrijednost banke pred prodaju, nego da podignemo njen kvalitet, a preko toga i njenu vrijednost na dugi rok, bez obzira da li će i kada biti prodata.
Ovo je u intervjuu za „Politiku” rekao Aleksander Piker, od prije dva mjeseca predsjednik Izvršnog odbora Komercijalne banke. „Politika” ga je pitala – kakvi su mu planovi pred privatizaciju banke u 2017. godini, ali i o tome šta je svojim biznis planom ponudio akcionarima – državi Srbiji, kao pojedinačno najvećem akcionaru, kao i ostalima – EBRD-u, IFC, njemačkom DEG fond, Svedfondu…
Da li se banka može prodati na zadovoljstvo njenih akcionara? Podaci sa berze, prema tržišnoj vrijednosti akcija, pokazuju da vrijedi 200-220 miliona evra, a samo u skorašnjoj istoriji akcionari su je dokapitalizovali s oko 230 miliona evra. Samo država Srbija sa 110 miliona evra. Jesu li akcionari na gubitku?
To nije adekvatno stvarnoj vrijednosti, a još manje tržišnom i realnom potencijalu banke. Siguran sam da se ni vlasnici neće složiti da je to i približno zadovoljavajuća cijena za njih. Vjerujem da je po toj cijeni ne bi prodali. Banku nikako ne treba prodavati brzo i po svaku cijenu. Treba je postaviti na stabilne temelje na dug rok. Utvrditi jasan i siguran plan razvoja i učiniti je poželjnim „pljenom” za potencijalne kupce. Napraviti je bankom o koju će se kupci otimati i investirati i po višoj cijeni od tržišne kada se uvjere da je snažna i perspektivna.
Kakve ste bilanse zatekli? I sami ste nagovijestili da bi banka poslije negativnih rezultata u tri kvartala 2015. i cijelu tu godinu mogla da završi s gubitkom. Otkud taj prvi negativni rezultat u skorašnjoj istoriji kada je banka prethodnih godina redovno imala profit od nekoliko desetina miliona evra, dijelila je dividende akcionarima, bonuse upravi i zaposlenima?
Tu ste potpuno u pravu. Banci se dogodilo ono što se dešava osobi koja je dugo živjela pod prigušenim svjetlom, gledajući se samo u svom omiljenom ogledalu. Onda se jednog dana našla pod jakim snopom reflektorskog svjetla i shvatila da tu ima i izgužvanih haljina, cipela koje su izašle iz mode, frizure koju treba popraviti, kao što bi se dogodilo Uspavanoj ljepotici poslije dugog sna. Taj snop jakog svjetla se nama dogodio krajem 2015. U kratkom roku su proknjižene ispravke vrijednosti (obezvređenja) instrumenata obezbjeđenja po osnovu kreditnih plasmana, proknjiženi su troškovi po osnovu obaranja klasifikacije korisnika najvećih kredita. U međuvremenu završeni su neki sudski sporovi, a izvršena su usaglašavanja i knjiženja po osnovu nalaza Posebnog dijagnostičkog ispitivanja Narodne banke Srbije, sa stanjem 31. 3. 2015. Bitno je, međutim, da su pokrića i za ova knjiženja i za ona koja su sprovedena u narednim kvartalima 2015. u cjelini obezbjeđena. Nije uobičajeno da se toliko velika operacija radi u tako kratkom roku, ali kad ako ne sad? U novu razvojnu fazu, a u krajnjoj liniji i u privatizaciju, ulazimo čistih računa i jasne vizije. Iako banka iskazuje gubitak u 2015, najvažnija vijest je ta da su se sve neprijatne vijesti već dogodile, progutali smo „najveću žabu” da se metaforično izrazim. Banka je stabilna, adekvatno kapitalizovana, štednja je na nivou od 1,6 milijardi evra, a najvažnije je da se performanse tekućeg poslovanja i tekućeg poslovnog bilansa poboljšavaju.
Koliko su NPL (problematični zajmovi) uzrok gubitaka, odnosno ispravljeno knjiženje tih kredita što je banka navela? Podsjećamo da su se zvaničnici banke do juče hvalili kako je udio ovih problematičnih zajmova upola niži od prosjeka bankarskog sektora?
Ne bih komentarisao izjave dosadašnjih zvaničnika banke. U datoj situaciji možda je to i bila približna slika stvarnog stanja. Ona se u međuvremenu promijenila. Toga smo svjesni i nad novom realnošću u pogledu loših zajmova ne vrijedi da kukamo. Možda je jedan od razloga zbog kojih su akcionari mene postavili na čelo banke, upravo to, što prema rješavanju NPL-a imam potpuno drugačiji i vrlo proaktivan stav. Uvjeren sam da dobrim upravljanjem NPL-om banka može ne samo da ga drži u granicama prosjeka, nego može i na njemu sasvim lijepo da zaradi. Pri tome ne mislim na rješenje koje je danas najčešće – prodaja uz ogromne diskonte, čak i u bescenje.
S obzirom na to da ste radili u Srbiji u Unikredit banci 2004–2007. poznavalac ste ovdašnjeg bankarskog tržišta. Ipak, kako Vam se prilike sada čine, osam ili devet godina kasnije? Da li se nešto, zbog krize, promijenilo?
Promjena nabolje je što su pale kamate za korisnike kredita, ali je to, na drugoj strani problem i za štediše i za banke. Loše je što zahvaljujući globalnoj krizi nema dovoljno investicija. Privreda ne pokazuje znake značajnijeg oporavka iako i tu vidimo male, ali važne promjene nabolje. To dovodi do paradoksa da u bankarskom sektoru ima novca, ali ne i dovoljno kvalitetnih projekata u koje se taj novac može plasirati.
Čini se da taj paradoks „tišti” i Komercijalnu banku, jer ste lider u deviznoj štednji sa 1,6 milijardi evra. Da li banka ima problem da proda taj novac, jer bez toga imate samo trošak?
U situaciji kad evidentno vlada nedostatak kvalitetnih korisnika kredita, višak novca zaista može postati problem, a ne prednost. Dio problema se rješava smanjivanjem troška, obaranjem pasivnih kamata koje su ulazne cijene novca za banke, što je proces koji se ubrzano odvija na srpskom tržištu i koji će se sigurno nastaviti. Na drugoj strani zaista je veoma teško naći kvalitetne zajmotražioce, u zoni prihvatljivog rizika. Ovo je sve veći problem, ali uspješnost menadžera se najbolje i mjeri time kako su riješili taj problem.
Slaba banka ne treba ni državi
Srbija, uz još nekoliko manjih banaka u državnom vlasništvu, poslije najavljene prodaje Komercijalne banke, ostaje praktično bez „svoje”, domaće banke. Kakav je Vaš stav o tome, nezavisno od funkcije na kojoj ste trenutno? Šta Vam kazuju iskustva zemalja u susjedstvu koje su, takođe, prodale svoj bankarski sistem?
Ovo pitanje se, nažalost, često politizuje i njime se još češće manipuliše. Kao i drugdje, ne samo u bankarstvu. Ali da ja odgovorim pitanjem: Šta bi Srbija izgubila od tog navodnog suvereniteta, ukoliko bi se, na primjer, banka privatizovala tako da njene akcije kupi veliki broj malih akcionara, građana Srbije? Ako banka bude kvalitetna i stabilna, što je naš prevashodni plan, možda će se baš to desiti. A ako banka ne bude jaka i stabilna, šta će ona uopšte i državi? Rječju Komercijalna banka ne mora nužno da ostane domaća. Ali šta mora – da bude uspješna banka. Uostalom, banku niko ne može odnijeti. Njena vrijednost je u klijentima, ali i u zaposlenima koji im pružaju najbolju moguću uslugu, koji regularno plaćaju, štede, troše i plaćaju poreze… Politika