MOSTAR, U posljednje vrijeme banke se sve češće vežu uz kriminalne radnje, ali i u BiH se spominju u lošem kontekstu.
Prema objašnjenju Alexandera Pickera, direktora Hypo Alpe Adria banke u BiH, ljudi obično vole laka rješenja, a posebno kad se određena grupa može nazvati krivcem.
On kaže kako se banke smatraju “vampirima” te da u kriznim vremenima ljudi odjednom postanu svjesni da njihovi depoziti mogu biti ugroženi i jedna od opcija im je okrivljivanje banaka. No, ako se problem realno analizira, onda se mogu otkriti stvarni zadaci koje banka ima u ekonomiji. Pristup Hypo banke je da individualno pregovara sa svakim klijentom koji se osjeća nezadovoljnim, a Picker se nada kako će klijenti biti zadovoljni njihovim rješenjima na individualnoj bazi.
Prije nekoliko mjeseci došli ste u BiH kako biste vodili Hypo banku. U svijetu se sve češće bankari nazivaju “banksterima”, vezujući bankarsku profesiju za nepodobne i čak kriminalne radnje. Ipak, mimo generalnog stava da su banke krive za krize, isplivavaju i slučajevi kao što je “LIBOR afera” Barclays banke. Ujedno u BiH banke se u vijestima neprestano spominju u lošem kontekstu. Nedavno je sud odlučio čak protiv Hypo banke na predmetu “pogrešno obračunate” kamate na pozajmicu vezanu uz valutnu klauzulu u CHF. Kako Vi vidite svoju poziciju u ovakvom okruženju?
– Generalno ljudi vole laka rješenja, posebno ako se određena grupa može okarakterisati kao krivac. Kao što svi znamo, istina je uvijek mnogo komplikovanija i detalji koji se previde uglavnom dovode do stvaranja iskrivljene slike. Možemo krenuti od pogrdnog naziva “bankster”, počevši od SAD-a, gdje je bankarska kriza počela 2008.: još 1933., u vrijeme Velike depresije dva državnika u SAD-u, senator Carter Glass i kongresmen Henry B. Steagall, uvela su dva zakona koja su postala poznata kao Glass-Steagall zakon. Ovaj zakon postao je poznat zbog zakonskih mjera koje je sadržao, a koje su unaprijedile tradicionalno bankarstvo, odvojivši ga od investicionog bankarstva.
Kakva je razlika i zašto je to važno?
– Opšte mišljenje javnosti u normalnim vremenima je da su banke “vampiri” koji nemilosrdno isisavaju život svojim kreditnim dužnicima. Na zaposlene banke se gleda kao na ljude koji sjede na “vrećama” novca, koji raspoređuju tako da dobiju više natrag. U kriznim vremenima ljudi odjednom postanu svjesni da njihovi depoziti mogu biti ugroženi i jedna od opcija koja im izgleda kao realna je okrivljivanje banaka. Ako problem realno sagledate i objektivno analizirate, otkrićete stvarne zadatke banke u ekonomiji. Ja bih rekao da banke prodaju ljudima vrijeme. Odnosno da budem precizniji – one štede vrijeme korisnicima bankarskih usluga omogućavajući im realizovanje njihovih poslovnih i privatnih planova. Kompanije moraju kupiti više sirovina kako bi proizvele više proizvoda i zaposlile više radnika. Banka im odobri pozajmicu odmah kako bi to mogli uraditi sada, danas, a ne kasnije. U suprotnom bi te iste kompanije morale čekati neka bolja vremena do kojih bi morali strpljivo i uporno štedjeti pa tek onda, jednog dana kada konačno samostalno sakupe dovoljno novca, kupiti nove mašine, sirovine i zaposliti nove radnike.
Što je s običnim građanima?
– Slična je situacija i u poslovanju sa stanovništvom: Običan građanin, na primjer, želi kupiti kuću sada, umjesto da štedi za nju 20 godina. Zato mu banka odobri pozajmicu. Novac koji banka pozajmljuje građaninu na 20 godina dolazi od depozita drugih građana koji, kao depozite, drže svoj novac u banci nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. Tako da svaka banka treba pažljivo pratiti i balansirati ovim vremenskim raskorakom.
U svakom slučaju, percepcija je drukčija – često smo suočeni s dužnicima koji imaju poteškoće u plaćanju pa traže olakšice u otplati pozajmica ili čak otpis dijela duga – a javnost je uvijek na njihovoj strani: “Vidi jadne ljude, ugrožene ekonomskom krizom – banka bi im trebala bar smanjiti kamatnu stopu na pozajmicu ili im otpisati dio duga”. S druge strane, javno mnjenje i građani bi se jako razljutili ako bi banka tražila od nekog od svojih depozitara da prihvati manju kamatnu stopu od one koja je ponuđena u trenutku oročenja njihovog depozita, pa zatim im ponudila izbor – ili da prihvate to ili da ne dobiju natrag pun iznos svojih sredstava. Tu prestaje solidarnost javnosti.
Onda gdje je Glass-Steagall u svemu ovome?
– Ovo što sam upravo opisao predstavlja tradicionalno ili komercijalno bankarstvo – stvarno nužnu ulogu banaka u ekonomiji. Premda, i investiciono bankarstvo ima svoju ulogu u ekonomiji. Nezavisno o bankarskim pozajmicama, preduzetnik bi trebao biti u stanju doći do novca i na tržištima kapitala, tržištu akcija. Poljoprivrednik bi trebao imati priliku prodavati svoju jesenju žetvu po fiksnoj cijeni u proljeće, kako bi kupio sjeme za sjetvu, ostavljajući rizik od lošeg vremena “spekulantima”. “Spekulacije” nisu loše same po sebi, one su takođe ekonomska potreba. Razlika između “spekulativnog” investicionog bankarstva i tradicionalnog komercijalnog bankarstva napravljena je kako bi se spriječile mogućnosti da se novac od depozitara i njihova ulaganja upotrijebe u spekulativne svrhe, prema Glass-Steagall zakonu.
U 1999. vrlo bitni dijelovi Glass-Steagall zakona su ukinuti u vrijeme Clintonove administracije u SAD-u. Pored mnogo lobiranja od bankarskih i investicionih institucija ovo je bila i posljedica društvenih promjena širom svijeta: Depozitari su postali nezadovoljni malim povratima od niskih kamatnih stopa koje su im pružale njihove banke. Efekt “internet bubblea” je napuhavao tržišta akcija i svako je htio svoj dio kolača. Penzijski fondovi su morali osigurati sve veće i veće povratke na uloženo. Vrijednost dioničkog udjela je bila ključna riječ. Ukorijenilo se mišljenje da postoje lutrije ili kasina gdje svako ko igra dobija. Čak ni pucanje “internet bubblea” na svjetskim berzama nakon 2000. nije promijenilo ovaj stav. Banke su koristile novonastale mogućnosti poslije ukidanja bitnih dijelova Glass-Steagall da sve više i više depozitnog novca koriste za “spekulacije” – kako samostalno, tako i slijedeći zahtjeve svojih depozitara.
Obični građani u Austriji koji su trebali hipotekarnu pozajmicu su mislili da će im, ako investiraju dio pozajmice u vrijednosne papire, vrijednosni papiri isplatiti pozajmicu i čak zaraditi više novca nego što su pozajmili. Svi su vjerovali u tržište vrijednosnih papira i tržište nekretnina kao i da će ona biti zauvijek u usponu. Jedna od mogućnosti je bila da se koriste manje kamatne stope u CHF za pozajmice i veća kamatna stopa u drugim valutama za depozite. Nikoga tada nije briga za ekonomsku teoriju koja kaže da za veći rizik dobijate veću nagradu, što je takođe značilo da imate veći valutni rizik s “jeftinom” pozajmicom vezanom uz CHF.
Zašto to bankari nisu rekli klijentima?
– Lično sam imao nekoliko razgovora i s korporativnim klijentima i s klijentima iz segmenta poslovanja sa stanovništvom, gdje sam ih upozoravao na rizik vezan uz ovu valutnu klauzulu i generalno s ovom valutom, ali samo je nekolicina bila spremna slušati. Lutrija gdje svako dobija je postala realnost. I onda je došla 2008. godina i pokazalo se da je vjerovanje u “svako dobija” dio bilo održivo koliko i kule od pijeska. Iako mislim da se banke trebaju jako sramiti, jer su prodale ove proizvode bez dramatičnog ukazivanja na rizik, ipak zapitajte se: Ako vidite na tržnici voće u pola cijene, zar ne postavite sebi pitanje zašto je baš tako jeftino? U sadašnjoj situaciji, svi smo ostali “pokvarenog stomaka”.
I što sada?
– Kao i uvijek u takvim situacijama, pojave se “vračevi” (predstavljajući se kao liječnici) koji vide mogućnost zaraditi novac. Umjesto da odemo natrag do onog našeg prodavača voća i direktno s njim napravimo brz i efikasan dogovor, preferira se nuđenje naizgled jednostavnih rješenja narodu, striktno dijeleći “loše” banke i “jadne” žrtve, kao što sam to već prethodno opisao.
Što planirate uraditi u ovom okruženju, da ponovim svoje pitanje s početka razgovora?
– Odmah poslije duge uvodne riječi evo i kratkog odgovora na Vaše pitanje: iako sam skoro cijelu svoju karijeru gradio u komercijalnom bankarstvu, mišljenja sam da banke trebaju raditi vrlo naporno da povrate svoju reputaciju i opravdaju povjerenje klijenata i javnosti. Nisu svi bankari “gangsteri”, ali svakako, bilo je dosta slučajeva gdje su kratkoročne zarade prevagnule nad dugoročnim i održivim pristupom poslu.
U skladu s tim će banke morati preuzeti odgovornost za slučaj da je bilo nekih ilegalnih radnji kako na individualnom, tako i na sveukupnom nivou. Što se tiče Hypo banke koja je u vlasništvu Republike Austrije i mojih načela za Hypo banku u BiH, naš pristup je da individualno pregovaramo sa svakim klijentom koji se osjeća nezadovoljnim. Smatram da je to efikasnije rješenje od opcije da ljudi podliježu akcijama samoproklamiranih grupa za zaštitu klijenata. Bankarstvo ostaje posao uzajamnog povjerenja i nadam se da će naši klijenti nastaviti vjerovati nama koji im osiguravamo rješenja na individualnoj bazi, koja su prihvatljiva za obje strane. Što se tiče navodne nelegalne računice kamatnih stopa, vidjet ćemo kakav je ishod. Koliko ja znam, sa svoje sadašnje pozicije direktora, nijedna ilegalna aktivnost od banke se nije dogodila. No, mi ćemo svakako biti sretni da popričamo s našim klijentima. Usput, u svijetu se ponovno razmatra uvođenje Glass-Steagall zakona na snagu, sa svim njegovim bitnim dijelovima. Dnevni list
2 komentara
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]
uz svo poštovanje gospodinu iz članka, neozbiljno je da kaže: Što se tiče navodne nelegalne računice kamatnih stopa, vidjet ćemo kakav je ishod. Koliko ja znam, sa svoje sadašnje pozicije direktora, nijedna ilegalna aktivnost od banke se nije dogodila
naravno da ne može znati svaki pojedinačan slučaj, ali GENERALNO je trebao prokomentarisati KONKRETAN slučaj koji je banka izgubila na sudu. To bi bilo profesionalno
Uz svo poštovanje gospodinu iz članka, neozbiljno je da kaže: “Što se tiče navodne nelegalne računice kamatnih stopa, vidjet ćemo kakav je ishod. Koliko ja znam, sa svoje sadašnje pozicije direktora, nijedna ilegalna aktivnost od banke se nije dogodila .”
– Naravno da ne može znati svaki pojedinačan slučaj, ali GENERALNO je trebao prokomentarisati KONKRETAN slučaj koji je banka izgubila na sudu. To bi bilo profesionalno
OVO je isti tekst, samo malo interpunkcijski korigovan.