NOVI SAD, Ministar poljoprivrede Srbije Saša Dragin poručio je žitomlinskim organizacijama u zemlji da prilikom računanja ovogodišnje otkupne cijene pšenice koriste “više od broja prstiju na objema rukama”!
Dragin je na jučerašnjoj manifestaciji “Dan polja strnih žita” u Novom Sadu aludirao na cijenu od deset dinara (oko 0,10 evra) za kilogram ovogodišnjeg hljebnog zrna, koju su mlinari ponudili kao “plafon”.
Ministar je u poruci ratarima poručio da ne prodaju odmah žito nakon žetve, nego da ga stave u ambare, “pa kada jednog dana u Srbiji dođu bolja vremena, odnosno stigne bolja cena, tek tada da ga prodaju”.
Jer, kako reče, ne može srpski ratar zanavijek prodavati pšenicu, kad je ona najjeftinija!
S druge strane, vojvođanski zadrugari okupljeni u Zadružnom savezu Vojvodine (ZSV), poručili su ministru, mlinarima i državi, da neće “ni da čuju” za kilogram ovogodišnje pšenice, ako je i za paru niži od 17,65 dinara (oko 0,19 evra)!
U ZSV-u navode da je 17,65 dinara cijena kojom se pokrivaju minimalni troškovi proizvodnje za planirani prosječan prinos pšenice od 3,8 tona po hektaru, i,to bez ikakve zarade proizvođača.
Sve ispod te cijene, tvrde zadrugari, čist je gubitak, koji ratarima ukazuje na potpunu neisplativost sijanja pšenice u Srbiji.
Zadrugari su, takođe, priprijetili ministru, državi i mlinarima da će iz tih razloga, ratarima sugerisati da na jesen ne siju pšenicu, kao i da će “sreću” sa prodajom ovogodišnjeg roda potražiti van granica Srbije.
Kažu da je sadašnji sistem otkupa žita u Srbiji zapravo samo ucjena ratara od strane nekolicine kupaca, te da se realna cijena srpskog žita može utvrditi samo kada se ono “izvaga” u inostranstvu, posebno u zemljama u okruženju.
I, konačno, na “Danu polja strnih žita” oglasio se i Srbislav Denčić, šef Odjeljenja za strna žita pri novosadskom Institutu za ratarstvo i povrtarstvo, tvrdnjom, da se u Srbiji ovog ljeta očekuje više od dva miliona tona pšenice, što je, kaže on, uz lanjskih 400 000 tona dovoljno za domaće potrebe.
Prema njegovim riječima, čak bi se pola miliona tona srpskog hljebnog žita moglo i izvoziti.
Ovakve najave Srbislava Denčića, jednog od najvećih poznavalaca “duše” srpskog žita, vjerovatno bi se u nekim drugim “žito-uređenim” državama slavile tri dana i tri noći, ali ne i u Srbiji.
Ali, zna se da ovdašnji “paor” ne da neće spavati tri dana i tri noći od neslućene sreće, nego će budan zepsti do jeseni, gledajući kako mu ambari kipe hljebnim zrnom, a ni države da pomogne, niti kupaca da ga kupe.
Ovakva situacija u Srbiji ponavlja se stalno. Seljak pred svaku žetvu kaže: “Sad je dosta”, a onda s jeseni ko sumanut hrli njivama ne bi li zasijao žito, zbog kojeg mu država i mlinari “piju krv na slamku”. Srna
