BANJALUKA – Zahvaljujući svojim prirodnim ljepotama, naročito slapovima na rijeci Krupi, Krupa na Vrbasu, u blizini Banjaluke, uskoro bi trebalo da bude proglašena parkom prirode. Međutim, da bi se to i realizovalo, trebalo bi više odgovornosti onih koji su ovu ljepotu nezakonito uzurpirali. Ako se uputite u šetnju obalom ove rijeke od slapova prema izvoru, naići ćete na barijere koje su postavili neodgovrni vlasnici vikendica. Zbog ograde koju je postavila advokatica Duška Bogojević, članica VSTV-a, nećete moći doći do izvora pješačkom stazom.
Nakon što je u Bosni i Hercegovini opljačkana i devastirana industrija, godinama unazad, ista praksa se primjenjuje i na prirodne resurse. Javno dobro je odavno u funkciji privatnog profita, od sječe šuma, preko uništavanja zelenih površina u gradovima, do devastiranja rijeka. Hidrocentrale su poharale rijeke Bosne i Hercegovine, sve u svrhu gomilanja kapitala tajkuna i njihovih veza u vrhu vlasti.
Vode kao opšte dobro treba da su dostupne svakom građaninu BiH, međutim, pristup vodi se sveo na dobru volju pojedinaca. Uzurpacija obala i riječnog zemljišta je prisutna skoro na svakoj rijeci u BiH.
Kilometri obala, javnog dobra, pretvoreni su u privatne plaže i privatne izvore zarade.
Krupa na Vrbasu, turističko mjesto kojim se posebno diči grad Banjaluka, okupirano je privatnim posjedima duž obale rijeke Krupe, a na nekim mjestima je izbetonirano njeno korito, pored kojeg su vikend-vile.
Pješačkom stazom koja prati tok rijeke do njenog izvora ne može se slobodno kretati zbog privatnih parcela, a na jednom dijelu je obala amputirana zbog ograde, te je samim tim i nepristupačna građanima. Ako neko i pokuša da prođe, vlasnici ga potjeraju. Takvo su iskustvo nedavno doživjeli Banjalučani koji već godinama šetaju obalom Krupe.
Suprug advokatice Duške Bogojević prijetio je i fizički sprečavao građane koji su pokušali da prođu koritom rijeke.
Bračni par Bogojević je u prepirci s građanima kazao da je katastarski njihova zemlja tu dokle je ograda, a ograda, što se može vidjeti na slikama, dobrim dijelom je ušla već u korito rijeke.
Međutim, Odlukom o utvrđivanju voda prvog reda, koju je donijela Vlada RS dana 1. februara 2018. godine, rijeka Krupa je proglašena površinskom vodom prvog reda, što znači da je korito rijeke, obala i vodno zemljište javno dobro i njima upravlja JU „Vode Srpske“. Samim tim, postavljanje ograde u zaštitnom pojasu je nelegalna izgradnja.
Nakon što smo se lično uvjerili u devastaciju javnog dobra, poslali smo upite nadležnim institucijama. Tek nakon ponovljenog upita dobili smo odgovor iz JU „Vode Srpske“ i Odjeljenja za inspekcijske poslove grada Banjaluke.
Iz gradske inspekcije tvrde da nisu uočili nikakve ograde niti bilo kakve prepreke koje bi onemogućile pristup izvoru, međutim, u odgovoru su naveli i da su na desnoj obali rijeke Krupe uočene ograde do samog korita vodotoka. Ostatak odgovora koji smo dobili zvuči nevjerovatno, jer je u koliziji s navedenom odlukom o utvrđivanju voda prvog reda: „S obzirom da na predmetnoj lokaciji nije ucrtan zaštitni pojas, te da se privatne parcele graniče s koritom vodotoka, vodni inspektor u skladu sa zakonom o vodama nema osnova za preduzimanje mjera iz svoje nadležnosti.“
Iz ovog odgovora se može zaključiti da je rijeka Krupa zakonski fenomen, pa je njena obala i javno dobro i privatni posjed.
U odgovoru „Voda Srpske“ se navodi da nisu upoznati ni sa kakvom nelegalnom izgradnjom u zaštitnom pojasu. Ipak, ograda porodice Bogojević je izgrađena ove godine, a rijeka Krupa se godinama nelegalno privatizuje.
Postavlja se pitanje kako je moguće da jedna od najposjećenijih i najatraktvnijih lokacija za turizam grada Banjaluke bude toliko institucionalno zapostavljena?
To je svakako moguće u sistemu kakav on jeste. Prirodna dobra se rasparčavaju u korist pojedinaca, a dokle god ne bude sankcija za prekršene zakone tako će i ostati. „Vode Srpske“, kao institucija koja je zadužena za očuvanje rijeka baš od ovakvih protivpravnih pojava na obalama, do sada je više bila zauzeta skandalima i sudovima nego očuvanju rijeka u RS.
Mediji su još 2014. godine pisali o dvanaest miliona maraka javnog novca koji je bez tendera i bilo kakvih konkursa dobilo privatno preduzeće „Zavod za vodoprivredu“ d.o.o. iz Bijeljine, za izradu 3 studije za potrebe tadašnje „Agencije za vode RS“ (danas „Vode Srpske“).
U to vrijeme jedan od suvlasnika „Zavoda za vodoprivredu“ d.o.o iz Bijeljine bio je Radivoje Bratić, tadašnji ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Dakle, Bratić je poslovao sam sa sobom. „Zavod za vodoprivredu“ je 2013. tužio „Vode Srpske“ i tražio odštetu od deset miliona maraka. Spor je okončan sudskim poravnanjem 2015. godine, što nam je potvrđeno iz bijeljinskog okružnog privrednog suda.
Inače, posljednih godina favoriti tendera u „Vodama Srpske“ su privatna preduzeća iz Bijeljine. „Zavod za vodoprivredu“ i „Institut za vode“ Bijeljina već godinama ubiru javne novce preko ove ustanove. Zbog toga posla nema za javna preduzeća koja se bave istom djelatnošću.
„Vode Srpske“ kao ni druge ustanove RS nisu imune na partijsko zapošljavanje.
Glavna služba za reviziju javnog sektora RS 2018. otkrila je da su “Vode Srpske” zaposlile 20 radnika bez propisanih uslova i kriterijuma za zapošljavanje.
Prošle godine tužilaštvo je provjeravalo tadašnjeg direktora “Voda Srpske” Milana Kikića zbog nezakonite eksploatacije šljunka iz riječnih tokova. Firma „Darko- komerc“ iz Laktaša koja je dvije godine nezakonito vadila šljunak iz Vrbasa prihodovala je oko 4 700 000 KM, dok je država oštećena za više od pola miliona maraka prihoda, a riječni tok i korito su narušeni. To nije jedina firma koja nelegalno vadi šljunak iz rijeka. Bez dozvole JU „Vode Srpske“ vrši se masovna eksploatacija, međutim, nema ni tragova da je ova javna ustanova išta preduzela da to spriječi.
Osim što „Vode Srpske“ ne sprečavaju vađenje šljunka, one ne vode računa ni o zagađenju rijeka koje vrše termoelektrane.
Već godinama EFT „Rudnik“ i Termoelektrana „Stanari“ dostavljaju nepotpune izvještaje o ispuštanju otpadnih voda u vodotokove. Bez obzira na nedostatke u izvještajima „Vode Srpske“ ne reaguju na ovakve izvještaje i ništa ne preduzimaju da zaštite rijeke od zagađenja iz termoelektrana.
Sva tri izvještaja o ispitivanju kvaliteta otpadnih voda za preduzeće EFT „Rudnik“ i Termoelektranu „Stanari“ za 2017. godinu, 2018. i 2019. godinu su nepotpuna i nisu u skladu s važećim propisima. Povrijeđena su dva člana iz „Pravilnika o uslovima ispuštanja otpadnih voda u površinske vode“, član 10 i član 20. Iz termoelektrane su ispuštane otpadne vode, a da prije toga nije urađena analiza vode rijeke u koju je ispuštana otpadna voda. Izvještaji, između ostalog nisu obuhvatili sve parametre za analizu koji su propisani članom 20 ovog pravilnika.
Godišnji monitoring zakonom nalaže od 4 do 12 izvještaja godišnje, dok je TE „Stanari“ za svaku godinu izradila samo po jedan izvještaj. S obzirom da se vodne dozvole izdaju svake dvije godine, te da se vodna dozvola obnavlja samo ukoliko su ispunjeni svi uslovi prethodne dozvole, „Vode Srpske“ koje primaju izvještaje i izdaju vodne akte, TE „Stanari“ daju dozvolu, iako su prekršeni zakoni. S druge strane, lokalno stanovništvo muku muči s čestim poplavama i zamućenom vodom.
Da li je pravo na vodu i pristup obalama postalo privilegija privilegovanih?
Na rijeci Vrbas u centru Banjaluke je ovih dana otvoren još jedan splav – ugostiteljski objekat.
Neophodne dozvole za ovaj objekat dobio je Milenko Rosić, visoki funkcioner Ujedinjene Srpske, Nenada Stevandića, stranke koja je članica vladajuće koalicije u Republici Srpskoj. Štaviše, otvaranje splava Rosiću je pomoglo i Ministarstvo trgovine i turizma RS. Riječ je o podsticaju iz namjenskih sredstava za razvoj turizma.
Vrbasu, koji je i onako ozbiljno ugrožen otpadnim vodama, odnosno kanalizacionim odvodima bez prečistača ovakav objekat svakako nije potreban. Nije potreban ni građanima Banjaluke, koji sve manje zbog onečišćenja mogu uživati u ovoj rijeci. Ipak, građani nisu ti koji su privilegovani, pa je i u ovom slučaju interes moćnika bliskih vlasti bio prioritet.
Iako bi, kao javna ustanova, „Vode Srpske“, morale javne interese staviti ispred privatnih, to ni u ovom, kao ni u drugim navedenim slučajevima nije tako.
Nepoštovanje zakona, bilo radi zabave ili zarade, pogubno je za naše već siromašno društvo. U slučajevima rijeka najbolji primjer su poplave 2014. godine. Zaštitni pojas obale nije bez razloga zaštitni. Tokom poplava obala i rijeka moraju imati čist prostor i pristup da bi mašine mogle da priđu rijeci i spriječe veću štetu. Isto tako nelegalna gradnja uz obale rijeka košta i državu. Kada budu poplavljeni privatni objekti uz rijeke, vlasnici onda potražuju obeštećenje od države, što opet ide na teret građana.
Robert Oroz, ekološki aktivista i predsjednik Eko-udruženja “Gotuša” iz Fojnice, kaže da je ekspanzija divlje gradnje na rijekama sve češća posljednjih godina, te da je vrlo česta pojava da se vlasnici takvih objekata ponašaju kao da je kompletna rijeka njihovo privatno vlasništvo i ne dozvoljavaju pristup, a to je upravo slučaj i na rijeci Krupi.
Oroz dalje navodi koliko posljedice nelegalne gradnje mogu biti opasne za građane: „Posebnu opasnost nose objekti kod kojih se prilikom gradnje betonira i sužava riječno korito što dovodi do znatnog ubrzanja vodenog toka i potencijalne opasnosti za one koji se nalaze nizvodno“.
Impuls
