BANJALUKA, Mr.sc. Natalija Pekić ambasador je ženskog preduzetništva EU kao predstavnica Republike Hrvatske.Pekić je jedna od predavača na Poslovnom forumu „Porodične firme-stub razvoja ekonomije“ koje će se održati 15. maja u Banjaluci. Njeno predavanje odnosiće se na angažovanje „vanjskih“ menadžera u porodičnim 
firmama.
Prema vašem iskustvu, otkuda otpor prema angažovanju „vanjskih“ menadžera kod vlasnika privatnih kompanija?
PEKIĆ: Vlasnici ili osnivači porodičnih kompanija najčešće su ljudi sa izuzetnom harizmom, jakom ličnošću i veoma često, experti u području u kojem se njihova kompanija nalazi. Osnivači su pokrenuli i dosegli određeni nivo rasta i razvoja vlastite kompanije uz pomoć svojih znanja i izuzetno jake intuicije. Na žalost, dosadašnja lična iskustva i istraživanja, ukazuju da prve generacije, generacije osnivača, najčešće posjeduju ograničena menadžerska znanja. Uvođenje neporodičnih menadžera u upravljanje porodične firme drakonski mijenja postojeće načine poslovanja i podiže ih na viši, profesionalniji stepen – jasno se definišu interni standardi poslovanja, mijenjaju se finansijske kompenzacije i ostali djelovi sistema nagrađivanja, definisanje ovlašćenja, jasno i transparentno se postavljaju standardi kojima se mjeri učinak. Utjecaj podsistema porodice, kao sociološkog fenomena, opravdava nesklonost porodičnih kompanija ka promjenama, kao i poslovnu introvertnost. Jednostavnije rečeno, uvođenje ne-porodičnog menadžera dovodi do čitavog niza, rekla bih, pozitivnih promjena, a kojima prethodi podjela svih informacija i podataka o dosadašnjem poslovanju. Ni jedno, ni drugo ne volimo.
Kada se vlasnici odluče za angažovanje spoljnih menadžera?
PEKIĆ: Onoga trenutka kada je u glavi vlasnika jasno postavljena distinkcija između pojma – posjedovati kompaniju – i pojma – upravljati kompanijom. Dakle, vlasništvo i menadžerija porodične kompanije nisu jedno te isto. Vlasništvo porodične kompanije i dalje može ostati u rukama naše familije, ali upravljati kompanijom može neko ko posjeduje bolja znanja i ekspertize od članova porodice, i time definitivno regrutovati bolju zaradu i za porodicu. Neporodične menadžere najčešće angažujemo kada rastemo prebrzo, pa uprkos tome što nas kao preduzetnike rast raduje, ne znamo njim upravljati. Drugi razlog je kada ne rastemo uopšte, ili rastemo nedovoljno. Treći razlog angažovanja neporodičnih menadžera jeste spoznaja da među članovima porodice ne postoji dovoljno stručna i dovoljno zainteresovana osoba za menadžersku poziciju.
Da li nepostojanje tradicije angažovanja vanjskih menadžera i nasljeđe socijalističkog samoupravnog sistema dodatno otežavaju upravljanje porodičnim kompanijama?
PEKIĆ: Za područje naših krajeva, preduzetništvo je relativno mlada disciplina, sa skromnim, recimo, dvadesetogodišnjim iskustvom. Među našim bliskim evropskim komšijama, privatni sektor, ili porodično preduzetništvo je životni stil kojim živi nekoliko generacije određene porodice. Među njima, može se govoriti o nekoj tradiciji. Naše tržište ima relativno skromno preduzetničko iskustvo, zanemarljivo mali broj porodičnih kompanija koje su uspješno prošle prvu tranziciju. Još uvijek učimo, još uvijek preživljavamo „ dječije bolesti“. Ne bih se složila s Vama da postoji tradicija neangažovanja vanjskih manadžera. Broj i brzina promjena koje su aktuelne na tržistu snažno osvješćuje među porodičnim preduzetnicima potrebu za angažmanom stručnjaka koji unose u naše firme nedostajuća, a prijeko potrebna znanja. Poznajem dovoljan broj porodičnih kompanija koje su unutar vlastite porodične firme vanjske eksperte postavili hijerarhijski iznad vlastite djece i to su uspješne porodične kompanije, velikih realizacija i dovoljno profesionalne za izvozna tržišta.
Jelena Stanišljević
Više informacija na: www.porodicnefirme.com
