„Nama ubice hodaju gradom. Čovjeka koji mi je ubio majku i oca ja svaki dan vidim na ulici. Rad policije i tužilaštva je sramotan i kriminalan jer ne znam šta oni očekuju. Jel’ da se ja osvetim, odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Dao sam im i previše informacija i previše vremena ali izgleda da svi u Mostaru čekaju da se nerješena ubistva jednostavno zaborave.“ Nijaz Piragić
Piragić Zejna i Jusuf ubijeni su u svom stanu 4. maja. 1994. godine u Crnoj ulici u zapadnom dijelu grada Mostara. Njihov sin Nijaz Piragić već 23 godine traži pravdu i odgovorne za ubistvo njegovih roditelja. Pored slučaja ubistva bračnog para Piragić, nadležne institucije nisu rasvijetlile niti procesuirale odgovorne za još 26 ubistava koja su se dogodila na teritoriji zapadnog dijela grada Mostara u periodu od potpisivanja Washingtonskog sporazuma do 2003. godine.
Iz Tužilaštva HNK obavjestili su nas da se u slučajevima Škaljić Mensura, Piragić Zejne, Piragić Jusufa, Mustafić Asima, Kasumačić Edina, Kadić Seada, Suhonjić Amrudina, Alajbegović Malika, Seyed Husein Nevaba, Vrabac Vahida, Ahmetović Jusufa, Šiširak Zulejhe, Hadžioman Vahida, Đuliman Esada, Bilopavlović Jadranka, Bilopavlović Jasminke, Muštović Alana, Ljubić Željka, Bejtović Rukije, Ćatić Emine, Dželilović Huseina, Muminagić Adema, Pajević Mustafe, Raguž Cvijete i posljednjeg nerazjašnjenog ubistva Hrnjičić Smaila od strane policijskih agencija poduzimaju mjere i radnje na otkrivanju eventualnih počinioca krivičnih djela, dok se u slučajevima Đukić Jasminke, Sulejmanić Šefika i Ahmičević Mustafe vodili ili vode sudski postupci.
Politička ubistva za stvaranje ambijenta straha
Opšta karakteristika ovih ubistava je da su se desila na teritoriji grada Mostara koji je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma bio pod kontrolom HDZ-a i HVO-a. Prema mišljenju Edina Zagorčića, predsjednika gradskog odbora SDP-a, ubistva su sasvim sigurno bila politički motivisana na način da se spriječi povratak Bošnjaka i Srba u zapadni dio grada Mostara.
„To je stvaranje jedne psihoze, nesigurnosti i straha. Ta ubistva nisu na pravi način procesuirana niti su počinioci izvedeni pred sud. Po lokalitetima gdje su se ubistva događala vidi se da su lokacije tada bile pod kontrolom HVO-a i mislim da policija nije odradila stvari onako kako je trebala. Tačnije, kako su građani to očekivali.“
Zagorčić ističe da ubistvima koja su se dogodila nakon rata, povratak protjeranih sa zapadne strane grada nije onemogućen, ali kako tvrdi, značajno je usporen. Navodi, da su u više navrata postojale političke inicijative da se ubistva rasvijetle i procesuiraju odgovorni.
„U više navrata politički se tražilo da se provede istraga do kraja i da se rasvijetle ta ubistva, ali to se nije dogodilo. To upućuje na iskrene namjere onih koji su bili odgovorni u tom trenutku. Inicijative su polazile od SDA, koja je u tom trenutku bila nosilac vlasti, ali one su bile inicirane i od ostalih političkih subjekata iz istočnog dijela grada Mostara. Ključni termin bio je održivi povratak. Međutim, u toj atmosferi straha i nesigurnosti gdje jednostavno ne znaš kako se ponašati, pitanje održivog povratka suštinski se nikada nije ni dogodilo.“
Zoran Mikulić iz SDP-a, u tom periodu bio je zadužen za povratak stanova i imovine u opštini Mostar-Jugozapad. Ističe da je samo na teritoriju ove opštine u tom periodu vraćeno preko 5000 stanova i poslovnih prostora. Kako tvrdi, zbog prakse ubrzanog povrata imovine bio je konstantno izložen pritisku rukovodećih struktura.
„Na toj poziciji sam bio zato što niko u Mostaru to tada nije želio da radi. Meni su prijetili i željeli da uruče otkaz zato što sam vratio previše stanova. U jednom periodu vraćali smo po 40 stanova sedmično. U više navrata skrenuta mi je pažnja da vršim previše deložacija. Vjerovatno su na tadašnje strukture pritisak vršile boračke organizacije poput HVIDRA-e, kojima to nije bilo u interesu.“
Mikulić napominje da su u više navrata tražili od MUP-a da riješe pitanja ubistava i napada na povratnike. Također, smatra da je motiv za ubistva povratnika na zapadnu stranu grada Mostara, bio prvenstveno političke prirode.
„Apsolutno su ova ubistva bila namijenjena kako bi se stvorio ambijent straha. Ne vjerujem da su te osobe nekome osobno smetale nego je cilj bio da se napravi atmosfera straha i da se onemogući, odnosno uspori povratak. Odnosno da teritorij koji je zacrtan kao hrvatski, ostane tako obilježen i da Bošnjaci koji su vratili svoje stanove u zapadnom dijelu te stanove prodaju i odsele. Mi jesmo vratili stanove ali u takvom ambijentu većina tih stanova je prodano i ljudi su odselili.“
Ne može se etničko čišćenje napraviti zamolbom
Nekadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova i bivši guverner HNK Šefkija Džiho naglašava da su postojale dvije pojave koje su trebale biti direktno u funkciji zastrašivanja. Neposredne likvidacije te miniranje povratničkih kuća i stanova.
„Pored ubistava u koja se mogu ubrajati i ubistva nepoćudnih Hrvata u funkciji zastrašivanja i onemogućavanja povratka, bilo je i miniranje objekata. Gotovo sve kuće povratnika na prostoru Stoca i Dubrava bile su minirane ili spaljene. Mi smo računali da je za to bilo potrebno toliko eksploziva i da ga je jedino „Vitezit“ mogao proizvoditi. Da se to radilo planski i stručno najbolje pokazuje podatak da niko nikada nije nastradao prilikom miniranja. To su radili profesionalci. Dakle, to su bila dva paralelna procesa. Mislim da i jedan i drugi simbolično prestaju tek zadnjim miniranjem spomenika pred Vijećnicom od prije nekoliko godina i ubistvom Smaila Hrnjičića i teškim ranjavanjem njegovog sina.“
Ostatak teksta možete pogledati na linku portala tačno.net
“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”
