BEOGRAD, Ponovno pokretanje proizvodnje svile u Srbiji značilo bi novo zapošljavanje bar desetak hiljada radnika, smatra stručni saradnik u Privrednoj komori Srbije Branislav Gulan.
Gulan ocjenjuje da najviše potencijala za obnovu svilarstva ima u Vojvodini.
On je ukazao da je za ponovno uvođenje te veoma isplative proizvodnje neophodno obnoviti gajenje svilene bube u našoj zemlji, za šta je prethodno nužno obnoviti zasade njene biljke hraniteljke – bijelog duda.
Gulan je podsjetio da je Jugoslavija pred Drugi svjetski rat bila peta sila u svijetu po proizvodnji svile, a onda je prednost data sintetici, “dudovi su posječeni, svilare u Srbiji su brzopleto ukinute šezdesetih godina prošlog vijeka, skupe mašine uništene i surovo ugašena industrijska grana od koje je bilo samo koristi.”
U zlatno doba svilarstva, dudovi su se najviše gajili u Posavini, Pomoravlju, i Povardarju, a svilena buba – “kraljica”” tkanina, kako je zovu u svijetu, gajila se u Vojvodini, Srbiji, na Kosovu i Metohiji, naveo je Gulan, napominjući da su čak i mjesta, kao što su Svilojevo u Vojvodini i Svilajnac u Srbiji, dobijala imena po svili.
“Cijena modernizacije uvođenjem masovne proizvodnje sintetičkih vlakana pripada redu najskupljih promašaja nekadašnje SFRJ”, tvrdi Gulan.
“Sintetika se probijala na tržište razvijajući naftnu industriju i povećavajući potrošnju nafte kao značajne sirovine za njenu proizvodnju, cijena proizvodnje bila je sve skuplja, a posljedice sintetike sve vidljivije, od ekoloških do zdravstvenih”, naglasio je Gulan.
Pred Drugi svjetski rat u Jugoslaviji je bilo više od dva i po miliona stabala bijelog duda, a danas nema ni nekoliko hiljada, rekao je on, dodajući da je najviše dudova bilo i ostalo u Vojvodini, i to u okolini Vršca.
“Dudovi u Vojvodini danas mogu da posluže kao sirovina za početnu proizvodnju svilenih buba dok ne stignu novi zasadi za obučavanje građanstva koje hoće da gaji dudove i svilene bube”, istakao je Gulan.
“Ono što nas u Srbiji tjera na ponovno uvođenje ove proizvodnje, jeste njena isplativost i upošljavanje radnika. Uzgojem bube bili bi popunjeni i mnogobrojni nenamjenski građeni pogoni”, kazao je Gulan, ističući da se svila može proizvoditi i za izvoz.
Gulan je ukazao da i kokoni, okrugle postelje svilene bube u kojima se ona pretvara iz gusjenice u lutku, štiteći sebe spolja i iznutra svilenim nitima, koji ne ispunjavaju tehničke uslove neće ostati neupotrebljivi, jer su kao čiste bjelančevine veoma pogodni za ishranu stoke.
Kao činjenicu koja potvrđuje isplativost te vrste proizvodnje, Gulan je naveo da jedno domaćinstvo može bez teškoća da prehranjuje, bar tri kutije ,,sjemena””, ili oko 60.000 gusjenica u jednom ciklusu.
Prema računici Zadružnog saveza Srbije iz 2000. godine, po jednoj kutiji dobije se 20 do 30 kilograma (kg) sirovih kokona – čaura, precizirao je Gulan, dodajući da je na svjetskom tržištu kilogram ove robe proteklih godina plaćan šest dolara.
“Ako se u rashod uvrsti i sjeme, dudovo lišće, sredstva za dezinfekciju i drugo, onda je računica jasna – od 75 kg čaura dobije se 450 dolara, a ako se od te sume odbiju troškovi od 120 dolara, ostaje zarada od 330 dolara”, ističe Gulan, dodajući da se “te čaure mogu pretvoriti u 8,5 kg svile, odnosno tkaninu dugu oko 130 metara.
Najveći proizvođač svile u svijetu danas je Kina gdje se godišnje napravi više od 500.000 tona sirovih čaura svile. Čak 20 miliona domaćinstava bavi se samo ovim poslom. Još oko 50 zemalja svrstava se u manje ili veće proizvođače, a među njima su Japan, Sjeverna Južna Koreja, države bivšeg SSSR-a, Tajland, Brazil, koji svi zajedno daju čak 97 odsto svjetske proizvodnje. Tanjug